I dok je u Splitu svjetski poznati arhitekt Boris Podrecca ostavio svoj pečat na oblikovanju parka Đardin, on je u Zadru potpisnik dizajna hotelskog projekta u Punta Skali te Maraske.
Njegov dolazak u Zadar povodom projektiranja luksuznih vila u Punta Skali, novinari su iskoristili za „ćakulu“ s pristupačnim i zanimljivim 84-godišnjim arhitektom.
Prvo pitanje je bilo obnova i gradnja hotela Maraska za koju dio zadarske javnosti misli da je predimenzionirana. Naravno da se autor projekta s tim ne slaže.
– Napravili smo Marasku staru u novoj kombinaciji, ona je kraljica, a uz to nismo napravili jedan drugi hotel.
Taj program raskinuli smo u dva i posve je druga arhitektura. Jedna je fina siva iz talijanske gradnje, a srednji dio koji dijeli stari od novog dijela bit će u bijelo s parapetima u plavome. Pustili smo da Maraska bude primadona, a ova dva curica i dečko.
Ne izgleda li malo kao hotelčina o kojoj ste maloprije govorili s negodovanjem?
– To je vaše mišljenje. Ako ljudi razumiju, to je moj pogled na arhitekturu. Imam puno uspjeha u ambijentalnoj arhitekturi.
Bit će lijepo, sad se to ne vidi. Nemojte gledat’ kako sve to sada izgleda.
Kako Vi kao arhitekt gledate na novu turističku koncepciju gradnja hotela s luksuznim stanovima?
– Mi smo arhitekti koji rade programe. Ako vidimo da je jedan program korupcija ili da ne valja, ja kažem ne hvala. Ako vidim da je kvalitetno da se nešto stvori, onda uzimamo. Ja gledam s kulturnog, a vi imate populistički pogled.
Arhitekt Prodecca sa svojim suradnikom mladim arhitektom Ivanom Akermanom, Splićanin po rođenju koji je obiteljski vezan za Zadar, kaže kako je rijetko u obilasku gradilišta Maraske, pa time i Zadra.
Upitan je što misli o aktualnom zadarskom graditeljstvu.
– Tamo ima jedan lokalni arhitekt koji je zaljubljen u sebe i radi lijepe stvari ali nisam vidio ništa ružno. To je jedna prosječna arhitektura.
Koliko ima slobode u svom radu s obzirom na suvremene zahtjeve investitora?
– Mi smo uvijek radili da prevladava natura. U suštini to je Bečka škola, dok u Italiji prevladava taj urbani moment od renesanse. To se zove kontekstualnost. Ja nemam jednog stila, ja se volim opredijeliti za stil. Važi jedan inteligentan odnos i osjećaj kako će se to napraviti. Nije to samo klik, klik…
Dolazimo u doba gdje je život heterogen, tu treba naći taj kontekst – odijelo po mjeri za jedan kraj, a krajevi su drugačiji.
S obzirom na 84 godina, iz njega i dalje izbija energičnost stvaranja arhitekture.
– Nije mi dosadilo. Ja bih radije bio golman kao što sam igrao u Triestini. Ja sam sav razbit. Ali sa 24 godine upoznao sam slikara Černigoja i on me u Trstu lupio za umjetnost. Onda sam se zaljubio i napustio sport za koji sam bio programiran.
Arhitektura je jedna zarazna bolest. Mislim da nemamo problema s idejama i to jako brzo ostvarimo, složio se Podrecca sa svojim mlađim suradnikom Akermanom, koji s njim radi ne samo zadarske projekte, već mu je povjerio i vođenje velikog projekta s druge strane Dunava u Beču.
Boris Podrecca je i bio profesor arhitekture po uglednim sveučilištima, a onda se vratio u Beč, ali njegovi asistenti i učenici ostali su svud po svijetu. – Moj biro nije zatvoren i svatko tko radi utječe, a možda sam ja zadnji koji zabije, izravan je arhitekt.
Od mlađih arhitekata se razlikuje samim time što je proputovao više nego svi oni koji još nisu stigli.
Kao golman dobio je, kaže, smisao za prostor, a prof. Zoran Mušić kao drugi otac zarazio ga je umjetnošću. I jako je puno naučio od drugih arhitekata.
Njegova trajna povezanost s umjetnosti usidrila se na Silbi koju je otkrio prije desetak godina.
– U Silbi imam atelje gdje samo slika, ističe Boris Podrecca, čija je obitelj također povezana s poslovima graditeljstva i arhitekture. Nije ni čudno s obzirom da je na Silbu doveo akademski kipar Šime Vulas.
– Kupili smo malu staru kuću i uz nju napravili jednu novu da nam imaju gdje doći gosti: Ivan i ostali iz Beča. Na Silbi smo od 5. kolovoza do 15. rujna, ustvrdio je arhitekt koji ima svoje korijene s ovih prostora, bez obzira što ga je svijet oblikovao.
Na pitanje što bi još želio projektirati, odgovor mu je sugerirao njegov mlađi suradnik. Jako bi volio još svoje ima staviti pod neki nogometni stadion, ali ne prevelik, odgovara Podrecca. Ipak je on bio nogometaš. Posljednji projekt za koji će reći da je lud jeste muzej u metrou Napulja. To morate vidjeti, savjetovao je Boris Podrecca, posebno ponosan na dio podzemne pod morem koji je kultivirao. – Obožavam Napoli i mentalitet ljudi tog grada kojeg mnogi vežu isključivo na mafiju, kazat će arhitekt međunarodnog imena koji je za dopisnog člana HAZU izabran je 1997. godine.
– Zovite me u Zadar, održat ću predavanje o tom što sam sve i kako radio, ponudio se arhitekt Boris Podrecca.
