Danas je u svom stanu na Kalelargi preminuo Slavko Govorčin. U Malom Ižu, gdje je rođen prije 96 godina zvonio je mrtvi zvon. Takav običaj i dalje imaju zadarski otoci koje je Govorčin, čakavski pjesnik, opjevao u svojim djelima. Pomalo boemskog izgleda sa svojom francuzicom, nažalost više neće proći Kalelargom.
Govorčin je ovjekovječio i dio prošlosti Zadra koji nestaje sa svojim ljudima, napisavši knjigu o legendarnom zadarskom “čovjeku s mora” Žmaku i njegovom prijatelju barkariolu Giacomu pod naslovom “Libar o Žmaku”.
Prve pjesme na iškoj čakavštini objavio je u Zadarskoj reviji 1983. Osim poezije, pisao pripovijetke, satire, humoreske, scenarije, drame. Njegovu najpoznatiju pjesmu “Sušna zikva na školju”, opjevale su gotovo sve klape, uključujući Intrade. Za tekst te pjesme dobio je 1985. prvu nagradu publike na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu.
Scenarij Iška ognjišta prikazan je na zagrebačkoj TV 1986. u okviru obrazovnog programa. Autor je scenarija za film Na kraju stoljeća, koji je na međunarodnome festivalu kratkometražnog filma u Bilbau 1990. dobio prvu nagradu. Njegov rekvijem Prieške lavandiere izvodi KUD »Kanica« iz Preka. Surađivao je u Zadarskoj reviji (1989), Narodnom listu (1991), Zadarskoj smotri (1994-98), zbornicima Suvremena čakavska poezija zadarskoga kruga (1992), Roman Jelić, Pregršć zapisa o Malin Ižu (Zadar 1997).
Od 1992. objavljuje u Slobodnoj Dalmaciji čakavsku kolumnu Naporuk z školja. Njegova je poezija ocijenjena najčakavskijom u zadarskome pjesničkom krugu. Objavio je još dvije knjige: Uljenica moje matere – zbirka pjesama, Zadar, 1984.; Vazda budi, Ivane Jerin – knjiga proze, Zadar, 1990. Bio je član Društva hrvatskih književnika.
Gimnaziju i vojno učilište za vezu završio u Zrenjaninu 1949. Bio je časnik u Skoplju i Šapcu, 1955. umirovljen zbog bolesti.