i brzopotezna. Ali zbog rasprave o potencijalnom laureatu, dobitniku nagrade za životno djelo Francu Luxardu, postala je po mnogo čemu povijesna. Luxardo kao prijedlog Nezavisne liste Enia Meštrovića nije izglasan, što se prvi put dogodilo u povijesti Gradskog vijeća. Dogodila se naknadna pamet, pa se digla bura i dali su se dokazi oko toga tko je zapravo značajan da se Zadar povezuje s Maraskinom.
Nitko naravno nije spomenuo da su Luxardovi tužili Jugoslaviju kako bi dokazali da njima, kojim su 1943. godine otišli u Italiju nakon pada fašističke Italije, pripada brend maraskina. U tom sudskom procesu, još je živi svjedok gospođa Nevenka Benini. Maraskino je ostao zadarski liker, ali Luxardo za to nije zaslužan.
U burnoj raspravi Rubeša je branio grad od fašizma i komunizma, Enio pozivao na kršćansko praštanje, a Marjana Botić je čak rekla da je sklona oprostiti pa i HDZ. Navela je, naravno, i uvjete za svoju kršćansku ljubav.
Predsjednik Gradskog vijeća, Marko Vučetić, iako je imao glasovnih problema, uspio je raspravu svesti na dostojanstvenu razinu. Da je predsjednik Gradskog vijeća jedini razuman, priznao je vijećnik Ante Rubeša koji se najviše žestio ali i zabavljao vijećnike. Naročito na početku kada je postavio pitalicu o tome koji je najdraži koktel HDZ-ovcima. Dajući sam i odgovor, Manhattan, Rubeša je nasmijao ponajviše HDZ-ovu stranu sa sudionikom pohoda na New York.
A je li se Branko Dukić izuzeo iz tajnog glasanja na Odboru za Luxarda kako je to pokušao vijećnike uvjeriti Mate Lukić, to se razbilo o pod kao boca soka amarena. Glasalo je 10 članova Odbora u kojem je trojica HDZ-ovaca. Protiv su bili Vučetić i pretpostavlja se Ante Babić. Njihova dva listića su vraćena jer za Luxarda nisu glasali što se vodi kao dva glasa protiv.
Nakon što je na samoj sjednici Gradskog vijeća odbačen prijedlog da se Luxardu dodjeli nagrada za životno djelo, Meštrović se povukao u Malu vijećnicu. Vjerojatno se osjećao poražen jer je imao želju nagraditi obitelj Luxardo.
Predsjedniku Vučetiću bila je jako zanimljiva ta rasprava u kojoj su svi bili gorljivi antifašisti.
Najiskreniji je bio Bruno Milin koji je nekoliko puta spomenuo narodnu vlast i kako Zadar ne bi doveo u vezu s fašizmom, pokazao je iskreno svoj antifašizam. Mene je to navelo da im iduću sjednicu Gradskog vijeća zakažem 29. studenog u 9 sati, na nekadašnji Dan Republike, poigrao se i Vučetić malo s poviješću.
I tako je ispalo kako svi brane antifašizam a neki žele nagraditi fašistu. Povijest se ponovila na zadarskom Gradskom vijeću na koji je vijećnik Daniel Radeta prvi put došao u odjelu.
Samo je najdugovječniji pročelnik Mario Pešut ostao u sadašnjosti i bez imalo interesa za povijesnu raspravu pomno pročitao Slobodnu Dalmaciju.
i brzopotezna. Ali zbog rasprave o potencijalnom laureatu, dobitniku nagrade za životno djelo Francu Luxardu, postala je po mnogo čemu povijesna. Luxardo kao prijedlog Nezavisne liste Enia Meštrovića nije izglasan, što se prvi put dogodilo u povijesti Gradskog vijeća. Dogodila se naknadna pamet, pa se digla bura i dali su se dokazi oko toga tko je zapravo značajan da se Zadar povezuje s Maraskinom.
Nitko naravno nije spomenuo da su Luxardovi tužili Jugoslaviju kako bi dokazali da njima, kojim su 1943. godine otišli u Italiju nakon pada fašističke Italije, pripada brend maraskina. U tom sudskom procesu, još je živi svjedok gospođa Nevenka Benini. Maraskino je ostao zadarski liker, ali Luxardo za to nije zaslužan.
U burnoj raspravi Rubeša je branio grad od fašizma i komunizma, Enio pozivao na kršćansko praštanje, a Marjana Botić je čak rekla da je sklona oprostiti pa i HDZ. Navela je, naravno, i uvjete za svoju kršćansku ljubav.
Predsjednik Gradskog vijeća, Marko Vučetić, iako je imao glasovnih problema, uspio je raspravu svesti na dostojanstvenu razinu. Da je predsjednik Gradskog vijeća jedini razuman, priznao je vijećnik Ante Rubeša koji se najviše žestio ali i zabavljao vijećnike. Naročito na početku kada je postavio pitalicu o tome koji je najdraži koktel HDZ-ovcima. Dajući sam i odgovor, Manhattan, Rubeša je nasmijao ponajviše HDZ-ovu stranu sa sudionikom pohoda na New York.
A je li se Branko Dukić izuzeo iz tajnog glasanja na Odboru za Luxarda kako je to pokušao vijećnike uvjeriti Mate Lukić, to se razbilo o pod kao boca soka amarena. Glasalo je 10 članova Odbora u kojem je trojica HDZ-ovaca. Protiv su bili Vučetić i pretpostavlja se Ante Babić. Njihova dva listića su vraćena jer za Luxarda nisu glasali što se vodi kao dva glasa protiv.
Nakon što je na samoj sjednici Gradskog vijeća odbačen prijedlog da se Luxardu dodjeli nagrada za životno djelo, Meštrović se povukao u Malu vijećnicu. Vjerojatno se osjećao poražen jer je imao želju nagraditi obitelj Luxardo.
Predsjedniku Vučetiću bila je jako zanimljiva ta rasprava u kojoj su svi bili gorljivi antifašisti.
Najiskreniji je bio Bruno Milin koji je nekoliko puta spomenuo narodnu vlast i kako Zadar ne bi doveo u vezu s fašizmom, pokazao je iskreno svoj antifašizam. Mene je to navelo da im iduću sjednicu Gradskog vijeća zakažem 29. studenog u 9 sati, na nekadašnji Dan Republike, poigrao se i Vučetić malo s poviješću.
I tako je ispalo kako svi brane antifašizam a neki žele nagraditi fašistu. Povijest se ponovila na zadarskom Gradskom vijeću na koji je vijećnik Daniel Radeta prvi put došao u odjelu.
Samo je najdugovječniji pročelnik Mario Pešut ostao u sadašnjosti i bez imalo interesa za povijesnu raspravu pomno pročitao Slobodnu Dalmaciju.
i brzopotezna. Ali zbog rasprave o potencijalnom laureatu, dobitniku nagrade za životno djelo Francu Luxardu, postala je po mnogo čemu povijesna. Luxardo kao prijedlog Nezavisne liste Enia Meštrovića nije izglasan, što se prvi put dogodilo u povijesti Gradskog vijeća. Dogodila se naknadna pamet, pa se digla bura i dali su se dokazi oko toga tko je zapravo značajan da se Zadar povezuje s Maraskinom.
Nitko naravno nije spomenuo da su Luxardovi tužili Jugoslaviju kako bi dokazali da njima, kojim su 1943. godine otišli u Italiju nakon pada fašističke Italije, pripada brend maraskina. U tom sudskom procesu, još je živi svjedok gospođa Nevenka Benini. Maraskino je ostao zadarski liker, ali Luxardo za to nije zaslužan.
U burnoj raspravi Rubeša je branio grad od fašizma i komunizma, Enio pozivao na kršćansko praštanje, a Marjana Botić je čak rekla da je sklona oprostiti pa i HDZ. Navela je, naravno, i uvjete za svoju kršćansku ljubav.
Predsjednik Gradskog vijeća, Marko Vučetić, iako je imao glasovnih problema, uspio je raspravu svesti na dostojanstvenu razinu. Da je predsjednik Gradskog vijeća jedini razuman, priznao je vijećnik Ante Rubeša koji se najviše žestio ali i zabavljao vijećnike. Naročito na početku kada je postavio pitalicu o tome koji je najdraži koktel HDZ-ovcima. Dajući sam i odgovor, Manhattan, Rubeša je nasmijao ponajviše HDZ-ovu stranu sa sudionikom pohoda na New York.
A je li se Branko Dukić izuzeo iz tajnog glasanja na Odboru za Luxarda kako je to pokušao vijećnike uvjeriti Mate Lukić, to se razbilo o pod kao boca soka amarena. Glasalo je 10 članova Odbora u kojem je trojica HDZ-ovaca. Protiv su bili Vučetić i pretpostavlja se Ante Babić. Njihova dva listića su vraćena jer za Luxarda nisu glasali što se vodi kao dva glasa protiv.
Nakon što je na samoj sjednici Gradskog vijeća odbačen prijedlog da se Luxardu dodjeli nagrada za životno djelo, Meštrović se povukao u Malu vijećnicu. Vjerojatno se osjećao poražen jer je imao želju nagraditi obitelj Luxardo.
Predsjedniku Vučetiću bila je jako zanimljiva ta rasprava u kojoj su svi bili gorljivi antifašisti.
Najiskreniji je bio Bruno Milin koji je nekoliko puta spomenuo narodnu vlast i kako Zadar ne bi doveo u vezu s fašizmom, pokazao je iskreno svoj antifašizam. Mene je to navelo da im iduću sjednicu Gradskog vijeća zakažem 29. studenog u 9 sati, na nekadašnji Dan Republike, poigrao se i Vučetić malo s poviješću.
I tako je ispalo kako svi brane antifašizam a neki žele nagraditi fašistu. Povijest se ponovila na zadarskom Gradskom vijeću na koji je vijećnik Daniel Radeta prvi put došao u odjelu.
Samo je najdugovječniji pročelnik Mario Pešut ostao u sadašnjosti i bez imalo interesa za povijesnu raspravu pomno pročitao Slobodnu Dalmaciju.
i brzopotezna. Ali zbog rasprave o potencijalnom laureatu, dobitniku nagrade za životno djelo Francu Luxardu, postala je po mnogo čemu povijesna. Luxardo kao prijedlog Nezavisne liste Enia Meštrovića nije izglasan, što se prvi put dogodilo u povijesti Gradskog vijeća. Dogodila se naknadna pamet, pa se digla bura i dali su se dokazi oko toga tko je zapravo značajan da se Zadar povezuje s Maraskinom.
Nitko naravno nije spomenuo da su Luxardovi tužili Jugoslaviju kako bi dokazali da njima, kojim su 1943. godine otišli u Italiju nakon pada fašističke Italije, pripada brend maraskina. U tom sudskom procesu, još je živi svjedok gospođa Nevenka Benini. Maraskino je ostao zadarski liker, ali Luxardo za to nije zaslužan.
U burnoj raspravi Rubeša je branio grad od fašizma i komunizma, Enio pozivao na kršćansko praštanje, a Marjana Botić je čak rekla da je sklona oprostiti pa i HDZ. Navela je, naravno, i uvjete za svoju kršćansku ljubav.
Predsjednik Gradskog vijeća, Marko Vučetić, iako je imao glasovnih problema, uspio je raspravu svesti na dostojanstvenu razinu. Da je predsjednik Gradskog vijeća jedini razuman, priznao je vijećnik Ante Rubeša koji se najviše žestio ali i zabavljao vijećnike. Naročito na početku kada je postavio pitalicu o tome koji je najdraži koktel HDZ-ovcima. Dajući sam i odgovor, Manhattan, Rubeša je nasmijao ponajviše HDZ-ovu stranu sa sudionikom pohoda na New York.
A je li se Branko Dukić izuzeo iz tajnog glasanja na Odboru za Luxarda kako je to pokušao vijećnike uvjeriti Mate Lukić, to se razbilo o pod kao boca soka amarena. Glasalo je 10 članova Odbora u kojem je trojica HDZ-ovaca. Protiv su bili Vučetić i pretpostavlja se Ante Babić. Njihova dva listića su vraćena jer za Luxarda nisu glasali što se vodi kao dva glasa protiv.
Nakon što je na samoj sjednici Gradskog vijeća odbačen prijedlog da se Luxardu dodjeli nagrada za životno djelo, Meštrović se povukao u Malu vijećnicu. Vjerojatno se osjećao poražen jer je imao želju nagraditi obitelj Luxardo.
Predsjedniku Vučetiću bila je jako zanimljiva ta rasprava u kojoj su svi bili gorljivi antifašisti.
Najiskreniji je bio Bruno Milin koji je nekoliko puta spomenuo narodnu vlast i kako Zadar ne bi doveo u vezu s fašizmom, pokazao je iskreno svoj antifašizam. Mene je to navelo da im iduću sjednicu Gradskog vijeća zakažem 29. studenog u 9 sati, na nekadašnji Dan Republike, poigrao se i Vučetić malo s poviješću.
I tako je ispalo kako svi brane antifašizam a neki žele nagraditi fašistu. Povijest se ponovila na zadarskom Gradskom vijeću na koji je vijećnik Daniel Radeta prvi put došao u odjelu.
Samo je najdugovječniji pročelnik Mario Pešut ostao u sadašnjosti i bez imalo interesa za povijesnu raspravu pomno pročitao Slobodnu Dalmaciju.
i brzopotezna. Ali zbog rasprave o potencijalnom laureatu, dobitniku nagrade za životno djelo Francu Luxardu, postala je po mnogo čemu povijesna. Luxardo kao prijedlog Nezavisne liste Enia Meštrovića nije izglasan, što se prvi put dogodilo u povijesti Gradskog vijeća. Dogodila se naknadna pamet, pa se digla bura i dali su se dokazi oko toga tko je zapravo značajan da se Zadar povezuje s Maraskinom.
Nitko naravno nije spomenuo da su Luxardovi tužili Jugoslaviju kako bi dokazali da njima, kojim su 1943. godine otišli u Italiju nakon pada fašističke Italije, pripada brend maraskina. U tom sudskom procesu, još je živi svjedok gospođa Nevenka Benini. Maraskino je ostao zadarski liker, ali Luxardo za to nije zaslužan.
U burnoj raspravi Rubeša je branio grad od fašizma i komunizma, Enio pozivao na kršćansko praštanje, a Marjana Botić je čak rekla da je sklona oprostiti pa i HDZ. Navela je, naravno, i uvjete za svoju kršćansku ljubav.
Predsjednik Gradskog vijeća, Marko Vučetić, iako je imao glasovnih problema, uspio je raspravu svesti na dostojanstvenu razinu. Da je predsjednik Gradskog vijeća jedini razuman, priznao je vijećnik Ante Rubeša koji se najviše žestio ali i zabavljao vijećnike. Naročito na početku kada je postavio pitalicu o tome koji je najdraži koktel HDZ-ovcima. Dajući sam i odgovor, Manhattan, Rubeša je nasmijao ponajviše HDZ-ovu stranu sa sudionikom pohoda na New York.
A je li se Branko Dukić izuzeo iz tajnog glasanja na Odboru za Luxarda kako je to pokušao vijećnike uvjeriti Mate Lukić, to se razbilo o pod kao boca soka amarena. Glasalo je 10 članova Odbora u kojem je trojica HDZ-ovaca. Protiv su bili Vučetić i pretpostavlja se Ante Babić. Njihova dva listića su vraćena jer za Luxarda nisu glasali što se vodi kao dva glasa protiv.
Nakon što je na samoj sjednici Gradskog vijeća odbačen prijedlog da se Luxardu dodjeli nagrada za životno djelo, Meštrović se povukao u Malu vijećnicu. Vjerojatno se osjećao poražen jer je imao želju nagraditi obitelj Luxardo.
Predsjedniku Vučetiću bila je jako zanimljiva ta rasprava u kojoj su svi bili gorljivi antifašisti.
Najiskreniji je bio Bruno Milin koji je nekoliko puta spomenuo narodnu vlast i kako Zadar ne bi doveo u vezu s fašizmom, pokazao je iskreno svoj antifašizam. Mene je to navelo da im iduću sjednicu Gradskog vijeća zakažem 29. studenog u 9 sati, na nekadašnji Dan Republike, poigrao se i Vučetić malo s poviješću.
I tako je ispalo kako svi brane antifašizam a neki žele nagraditi fašistu. Povijest se ponovila na zadarskom Gradskom vijeću na koji je vijećnik Daniel Radeta prvi put došao u odjelu.
Samo je najdugovječniji pročelnik Mario Pešut ostao u sadašnjosti i bez imalo interesa za povijesnu raspravu pomno pročitao Slobodnu Dalmaciju.
i brzopotezna. Ali zbog rasprave o potencijalnom laureatu, dobitniku nagrade za životno djelo Francu Luxardu, postala je po mnogo čemu povijesna. Luxardo kao prijedlog Nezavisne liste Enia Meštrovića nije izglasan, što se prvi put dogodilo u povijesti Gradskog vijeća. Dogodila se naknadna pamet, pa se digla bura i dali su se dokazi oko toga tko je zapravo značajan da se Zadar povezuje s Maraskinom.
Nitko naravno nije spomenuo da su Luxardovi tužili Jugoslaviju kako bi dokazali da njima, kojim su 1943. godine otišli u Italiju nakon pada fašističke Italije, pripada brend maraskina. U tom sudskom procesu, još je živi svjedok gospođa Nevenka Benini. Maraskino je ostao zadarski liker, ali Luxardo za to nije zaslužan.
U burnoj raspravi Rubeša je branio grad od fašizma i komunizma, Enio pozivao na kršćansko praštanje, a Marjana Botić je čak rekla da je sklona oprostiti pa i HDZ. Navela je, naravno, i uvjete za svoju kršćansku ljubav.
Predsjednik Gradskog vijeća, Marko Vučetić, iako je imao glasovnih problema, uspio je raspravu svesti na dostojanstvenu razinu. Da je predsjednik Gradskog vijeća jedini razuman, priznao je vijećnik Ante Rubeša koji se najviše žestio ali i zabavljao vijećnike. Naročito na početku kada je postavio pitalicu o tome koji je najdraži koktel HDZ-ovcima. Dajući sam i odgovor, Manhattan, Rubeša je nasmijao ponajviše HDZ-ovu stranu sa sudionikom pohoda na New York.
A je li se Branko Dukić izuzeo iz tajnog glasanja na Odboru za Luxarda kako je to pokušao vijećnike uvjeriti Mate Lukić, to se razbilo o pod kao boca soka amarena. Glasalo je 10 članova Odbora u kojem je trojica HDZ-ovaca. Protiv su bili Vučetić i pretpostavlja se Ante Babić. Njihova dva listića su vraćena jer za Luxarda nisu glasali što se vodi kao dva glasa protiv.
Nakon što je na samoj sjednici Gradskog vijeća odbačen prijedlog da se Luxardu dodjeli nagrada za životno djelo, Meštrović se povukao u Malu vijećnicu. Vjerojatno se osjećao poražen jer je imao želju nagraditi obitelj Luxardo.
Predsjedniku Vučetiću bila je jako zanimljiva ta rasprava u kojoj su svi bili gorljivi antifašisti.
Najiskreniji je bio Bruno Milin koji je nekoliko puta spomenuo narodnu vlast i kako Zadar ne bi doveo u vezu s fašizmom, pokazao je iskreno svoj antifašizam. Mene je to navelo da im iduću sjednicu Gradskog vijeća zakažem 29. studenog u 9 sati, na nekadašnji Dan Republike, poigrao se i Vučetić malo s poviješću.
I tako je ispalo kako svi brane antifašizam a neki žele nagraditi fašistu. Povijest se ponovila na zadarskom Gradskom vijeću na koji je vijećnik Daniel Radeta prvi put došao u odjelu.
Samo je najdugovječniji pročelnik Mario Pešut ostao u sadašnjosti i bez imalo interesa za povijesnu raspravu pomno pročitao Slobodnu Dalmaciju.
i brzopotezna. Ali zbog rasprave o potencijalnom laureatu, dobitniku nagrade za životno djelo Francu Luxardu, postala je po mnogo čemu povijesna. Luxardo kao prijedlog Nezavisne liste Enia Meštrovića nije izglasan, što se prvi put dogodilo u povijesti Gradskog vijeća. Dogodila se naknadna pamet, pa se digla bura i dali su se dokazi oko toga tko je zapravo značajan da se Zadar povezuje s Maraskinom.
Nitko naravno nije spomenuo da su Luxardovi tužili Jugoslaviju kako bi dokazali da njima, kojim su 1943. godine otišli u Italiju nakon pada fašističke Italije, pripada brend maraskina. U tom sudskom procesu, još je živi svjedok gospođa Nevenka Benini. Maraskino je ostao zadarski liker, ali Luxardo za to nije zaslužan.
U burnoj raspravi Rubeša je branio grad od fašizma i komunizma, Enio pozivao na kršćansko praštanje, a Marjana Botić je čak rekla da je sklona oprostiti pa i HDZ. Navela je, naravno, i uvjete za svoju kršćansku ljubav.
Predsjednik Gradskog vijeća, Marko Vučetić, iako je imao glasovnih problema, uspio je raspravu svesti na dostojanstvenu razinu. Da je predsjednik Gradskog vijeća jedini razuman, priznao je vijećnik Ante Rubeša koji se najviše žestio ali i zabavljao vijećnike. Naročito na početku kada je postavio pitalicu o tome koji je najdraži koktel HDZ-ovcima. Dajući sam i odgovor, Manhattan, Rubeša je nasmijao ponajviše HDZ-ovu stranu sa sudionikom pohoda na New York.
A je li se Branko Dukić izuzeo iz tajnog glasanja na Odboru za Luxarda kako je to pokušao vijećnike uvjeriti Mate Lukić, to se razbilo o pod kao boca soka amarena. Glasalo je 10 članova Odbora u kojem je trojica HDZ-ovaca. Protiv su bili Vučetić i pretpostavlja se Ante Babić. Njihova dva listića su vraćena jer za Luxarda nisu glasali što se vodi kao dva glasa protiv.
Nakon što je na samoj sjednici Gradskog vijeća odbačen prijedlog da se Luxardu dodjeli nagrada za životno djelo, Meštrović se povukao u Malu vijećnicu. Vjerojatno se osjećao poražen jer je imao želju nagraditi obitelj Luxardo.
Predsjedniku Vučetiću bila je jako zanimljiva ta rasprava u kojoj su svi bili gorljivi antifašisti.
Najiskreniji je bio Bruno Milin koji je nekoliko puta spomenuo narodnu vlast i kako Zadar ne bi doveo u vezu s fašizmom, pokazao je iskreno svoj antifašizam. Mene je to navelo da im iduću sjednicu Gradskog vijeća zakažem 29. studenog u 9 sati, na nekadašnji Dan Republike, poigrao se i Vučetić malo s poviješću.
I tako je ispalo kako svi brane antifašizam a neki žele nagraditi fašistu. Povijest se ponovila na zadarskom Gradskom vijeću na koji je vijećnik Daniel Radeta prvi put došao u odjelu.
Samo je najdugovječniji pročelnik Mario Pešut ostao u sadašnjosti i bez imalo interesa za povijesnu raspravu pomno pročitao Slobodnu Dalmaciju.
