liciju, svećenika i doktora. U stvaranosti to je škola koja ima nešto djece, župa s don Slavkom Ivošem, stalnu liječnicu, dr. Branku živković i vraćen policijski ured. Aktivna im je i zadruga kao i onaj tko je vodi, Saša Lukić.
Uz sve to Silba ima mir, tišinu, beskrajno zelenilo i plavetnilo koji do izražaja dolaze nakon što je najudaljeniji zapadni otok zadarskog arhipelaga pročistila bura. Gotovi svi koji su u utorak bili na otvorenju policijskog ureda, glasno su izražavali divljenje prema Silbi i želju da se barem tu dođu očistiti na sedam dana.
Tu želju su mahom ostvarili Zagrepčani, koji su na Silbi izgradili ili kupovali kuće. Jedan od njih je odavno sa zadarskom adresom, Zdravko Miljak, osvajač zlatne olimpijske medalje koji je prstom sudbine nakon što je pokušavao 1978. godine kupiti nekretninu na Silbi, to uspio u poluvremenu utakmice kada je igrao u Njemačkoj.
On je jedan od kroničara i poznavatelja života na Silbi uz naravno domaće Sibenjane i njihove neviste kao što je bivša ministrica i gradonačelnica Ana Lovrin. Ona je nakon 46 godina radnog staža u zaslužnoj mirovini koju uživa na Silbi. Većina njih je tu pola godine, bez obzira na adresu prebivališta.
Jedan od aktivnih članova zajednice je kipar Đorđe Jandrić, rođen u Zadru, po majci sa Silbe koji je također došao na svečanost otvaranja ureda koji je okupio malu otočnu zajednicu. Njoj je izložbu kipova na otvorenom ostavila jedna od najpoznatijih kiparica Marije Ujević-Galetović. Ona je u nasljeđe ostavila i modernu kuću koju je projektirao Branko Silađin. U pročelju kuće kiparica je utkala svoje djelo kao i mačku na ulaznim vratima koja sada čuva zatvorenu kuću.
liciju, svećenika i doktora. U stvaranosti to je škola koja ima nešto djece, župa s don Slavkom Ivošem, stalnu liječnicu, dr. Branku živković i vraćen policijski ured. Aktivna im je i zadruga kao i onaj tko je vodi, Saša Lukić.
Uz sve to Silba ima mir, tišinu, beskrajno zelenilo i plavetnilo koji do izražaja dolaze nakon što je najudaljeniji zapadni otok zadarskog arhipelaga pročistila bura. Gotovi svi koji su u utorak bili na otvorenju policijskog ureda, glasno su izražavali divljenje prema Silbi i želju da se barem tu dođu očistiti na sedam dana.
Tu želju su mahom ostvarili Zagrepčani, koji su na Silbi izgradili ili kupovali kuće. Jedan od njih je odavno sa zadarskom adresom, Zdravko Miljak, osvajač zlatne olimpijske medalje koji je prstom sudbine nakon što je pokušavao 1978. godine kupiti nekretninu na Silbi, to uspio u poluvremenu utakmice kada je igrao u Njemačkoj.
On je jedan od kroničara i poznavatelja života na Silbi uz naravno domaće Sibenjane i njihove neviste kao što je bivša ministrica i gradonačelnica Ana Lovrin. Ona je nakon 46 godina radnog staža u zaslužnoj mirovini koju uživa na Silbi. Većina njih je tu pola godine, bez obzira na adresu prebivališta.
Jedan od aktivnih članova zajednice je kipar Đorđe Jandrić, rođen u Zadru, po majci sa Silbe koji je također došao na svečanost otvaranja ureda koji je okupio malu otočnu zajednicu. Njoj je izložbu kipova na otvorenom ostavila jedna od najpoznatijih kiparica Marije Ujević-Galetović. Ona je u nasljeđe ostavila i modernu kuću koju je projektirao Branko Silađin. U pročelju kuće kiparica je utkala svoje djelo kao i mačku na ulaznim vratima koja sada čuva zatvorenu kuću.
Kuća kiparice otvorena je prema vani za razliku od mnogh kapetanskih kuća koje su zatvorene visokim zidovima iza kojih se krije svo blago prirode i društva.
Silba ima svoj kulturni identitet kojeg su joj dali njezini pomorci i na taj otok donijeli sve vjetrove svijeta.
Neki su posjetitelji bili razočarani jer im Silba nije imala mediteranski štih. Nisu osjetili mirise svog mediteranskog bilja i nisu znali da Sibenjani s razlogom izbjegavaju kuće prvi red do mora. Ali zato žive u odnosu na buru i vlagu ćute kad je jugo, ispričao nam je među ostalim Zdravko Miljak, čovjek koji je istinski zavolio i živi Silbu.
Otok na kojem ima malo vrtova s voćem i povrćem jer nema vode, posjeduje bujnu hortikulturu. Silba je otok na kojem nema auta, a traktori daju malo živosti taman koliko treba i da bi se zaboravio onaj trendovski ekološki prijevoz koji su donijeli turisti.
O napuštenim zgradama odmarališta gradova Apatina i Zagreba, suvišno je govoriti osim da je to nepovratna šteta koja čeka neku bolju budućnost. Srećom da se na njoj nije dogodio olimpijski centar kojeg su htjeli neki, sada već bivši iz HOO.
