Uloga povjesničara je da stvaraju priče na osnovu istraživačkog materijala, a Zadarski mir i sukobi koji su mu prethodili mogli bi biti predložak za snimanje filma, rekao je izv. prof. dr. sc. Antun Nekić, s profesorom emeritusom Mladenom Ančićem kourednik zbornika radova „Zadarski mir – prekretnica anžuvinskog doba”, koji je danas predstavljen u Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru.
Knjiga svoje korijene ima u znanstvenom skupu održanom u Samostanu Sv. Frane u Zadru 2008. godine, prigodom obilježavanja 650. obljetnice potpisivanja Zadarskog mira, na mjestu u čijoj je sakristiji navedeni mir i potpisan 18. veljače 1358. godine. Nekić je objasnio na koji bi se način Zadarski mir mogao ekranizirati.
– Zadru pod opsadom Mlečana u pomoć dolazi kralj Ludovik Anžuvinski, ali tu se događa i izdaja koja se pripisuje Stjepanu Kotromaniću (prizor sa škrinje sv. Šimuna). Kralj gubi rat a Mlečani za osvetu uzimaju Zadranima Statut grada, sveca, izbacuju plemiće izvan grada, a tu se još događa kuga. Ludovik, međutim, iskazuje svoju genijalnost u ponovnom pohodu 1357. godine, napadajući Mlečane na njihov teritoriju te dolazi do trijumfa potpisivanjem Zadarskog mira, ispričao je prof. Nekić.
Recenzent izv. prof. dr. sc. Ivan Josipović iz zbornika izdvaja raspravu Mladena Ančića, koji uspijeva ocrtati „sitni vez” složenih međusobnih.
– Ludovik Anžuvinac koji je desetak godina ranije završio kao gubitnik u sukobu s Venecijom za prevlast nad Zadrom i ostalim dalmatinskim gradovima, izvukao je veliku pouku iz svojih grešaka, pa za skori uzvrat svaki korak isplanirao i do najsitnijih detalja. Do u detalje opisuje složenu mrežu odnosa Ludovikovih pobornika, počevši od zadarskih bjegunaca iz mletačkog zarobljeništva koji su se uz brojne dobivene povlastice oko 1350. godine skrasili na kraljevu dvoru; preko osiguranja „zaleđa” savezništvom sa svim važnim susjednim vladarima, pridobivanja hrvatskog plemstva iz zaleđa dalmatinskih gradova pa do rasvjetljavanja uloge bosanskoga bana i kasnijega kralja Tvrtka, koji je sudjelovanjem u Ludovikovu „revanšu” zacijelo želio isprati ljagu neslavne uloge koju je u porazu kraljevih trupa pod Zadrom 1346. godine navodno imao njegov stric i prethodnik na bosanskom banskom prijestolju, ali i kraljev punac, Stjepan IV. Kotromanić, istaknuo je dr. Josipović.
Ančić je posegnuo za važnim likovnim izvorom, zadarskom škrinjom Sv. Šimuna. Po njemu, Tvrtko je iskupio grijeh svoga prethodnika, bana Stjepana IV., a „collocatio corporis”, tj. unos tijela Sv. Šime u Zadar nakon sklapanja Zadarskog mira bilo je svojevrsno iskupljenje za napuštanje bojnoga polja i ostavljanje Zadra na cjedilu 1346. godine. Osvojeni grad Mlečani su tada ponizili upravo odnošenjem u Veneciju njegova gradskog statuta i tijela sveca mu zaštitnika, koje je Ludovik povratio u grad u svečanoj povorci nakon 1358., vraćajući time Zadru i njegovo dostojanstvo.
– Autor stavlja naglasak na ulogu ključnoga Ludovikova „petokolonaša” u Zadru, mletačkog podanika i kliškog kneza Mrcotu Mrcotića, „unutrašnjeg igrača” koji je tijekom bitke za Zadar kraljevskoj vojsci osigurao nesmetano prebacivanje preko gradskog zida, što će rezultirati osvajanjem grada, rekao je Josipović, dodajući da će njegov tekst zasigurno biti nezaobilazna referentna točka svima onima koji budu pisali o ratu između Venecije i Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva za prevlast na istočnojadranskom obalom.
Profesor emeritus Mladen Ančić izrazio je zadovoljstvo zbornikom s obzirom na to da je objavljen s novim radovima koji su nastali nakon znanstvenog skupa kojeg je on za 650 godina Zadarskog mira organizirao 2008. godine.
– Za povijesne istraživače to razdoblje daje zastrašujuću količinu materijala, ali ti kao povjesničar iz toga nikad ne znaš jesi li došao do kraja. Iz tog razdoblja srednjovjekovne povijesti ja sam došao do zaključka da kolektivni identitet nije stvar biologije već sociološki i antropološki fenomen. U ratu protiv Mlečana, tadašnji Zadrani, koji su imali najveći udio romanskog stanovništva, iskazali su najmanje lojalnosti Veneciji, za razliku od Šibenika, koji polovicom 14. stoljeća nije imao romanskog stanovništva i tretira se kao hrvatski grad, ustvrdio je autor udarnog rada u zborniku o Zadarskom miru.
