Lani su gradske vlasti obilježila 60 godina od kada zadarski most svečano pušten u uporabu 12. svibnja 1962. godine i kada se tom prigodom prvi i jedini put otvorio za prolaz brodova. Dugo je most bio pješačka komunikacija između Grada i ostalih dijelova grada bez javne rasvjete. Ona je ugrađena u rukohvatima prema projektu Branka Silađina i Nikole Bašića. Bilo je to davne 2003 godine od kada je ta rasvjeta više dekorativna nego funkcionalna kao i sami rukohvati.
_1676113152.jpg)
Točno 20 godina polije, rukohvati na mostu koji ponekad služe nestašnoj djeci kao rekvizit za testiranje ravnoteže, pretvara se u okupljalište galebova sudeći prema njihovom izmetu. Rukohvat unutar kojeg se nalazi rasvjeta koju je pročelnik Robertino Dujela lani najavio zamijeniti za led rasvjetu postao je instalacija s ostacima ptičjeg izmeta i škrabotinama. Staviti ruku na to nije nimalo higijenski.
Pročelnik za komunalnu djelatnost izjavio je lani povodom velike obljetnice kako je „most ogledalo grada te će se u njega ulagati koliko bude potrebno#. U zbilji to su tek riječi bez imalo djela.
Zadrani svakodnevno svjedoče očajnom stanju u kojem je zadarski most. Jednom prilikom sami smo namještali odvaljeni element uz drveni dio rukohvata na ulazu kod Branimira. Tamo je metalni spoj ne samo izdignut već se i razdvaja. Ploče po mostu su pohabane, krpane i opasne za imalo nepažljive prolaznike koje će o njih zapeti i pasti. Moguće da je most s unutrašnje strane još vitalan ali pješačka površina je za totalnu zamjenu.
_1651149570.jpg)
Rekonstrukcija zadarskog mosta trebao bi jedna od važnijih komunalnih tema gradskih vlasti ali i vijećničkih pitanja. Ili EU financiranja bez kojeg nema niti jednog ozbiljnog zahvata u Gradu Zadru,
