Pohađali su Osnovnu školu Krste Ljubičića a nakon 45 godina našli su se u OŠ Krune Krstića. Mjesto je isto – Arbanasi. Škola uz more s dvorište u kojem je igra bila bezbrižna.
– Baš se bilo lijepo vratiti u nju i u sjećanja koja su kod takvih okupljanja neminovna – uz puno smijeha. Škola se znatno promijenila – nabolje naravno, rekao nam je Pero Vidov jedan iz razreda generacije 1962/63., kojeg je ponovno vratio u klupe Slobodan Vrkić koji je za bivše učenice spremio i ruže. U razredu ih je bilo 35, a na ponovnom susretu 20-ak bivših osnovaca iz Arbanasa.
Nisu svi među živima pa tako ni njihov razrednik Božo Predovan. Ali su rekonstruirali zajedničku fotografiju napravljenu na skalinama škole na kraju 7. razreda.
– Nakon 8. razreda neke više nikad nisam vidio do subote, kazao nam je Vidov prepričavši anegdotu s neprepoznavanjem. Nije ni čudo kada netko dođe iz Amerike pa ne može više znati kako se tko zove, a vrijeme je uradilo svoje.
Najudaljeniji među njima je Damir Cvitanović koji je ostvario svoj san o Australiji. Njegov nedavni boravak u Zadru nije se poklopio s okupljanjem razreda iz Osnovne.
Ali iz nje je ostala njegova ekipa „četvorice mušketira” koja se nikad nije prestala družiti: Pero Vidov, Edi Perović, Mateo Mazija i povremeno Damir Cvitanović.
To su najveće vrijednosti osmogodišnjeg “odgoja i obrazovanja” škole u kojoj su u to doba učenici i ponavljali razred. Iz tog razreda njih četvero.
Danas su osnovci gotovo svi odlikaši, ali teško da će moći vratiti školske dane na način kao što je to napravila nakon 45 godina ekipa iz 8E. U toj generaciji bilo je pet razreda po 30 i nešto učenika u dvije smjene. Odavno je to prošlo – svršeno vrijeme. Za one koji su ga doživjeli, idealno mjesto memorije bila je konoba u blizini prve im škole.
