Svečano misno slavlje na svetkovinu sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, u subotu, 15. siječnja u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić, objavila je Zadarska nadbiskupija.
„Sveta Stošija je u teškim danima progona nalazila snagu i utjehu upravo u euharistijskoj hrani, pa je kao osobita Božja izabranica ušla i u samu molitvu Rimskoga kanona. Budući da je Stošija pohađala utamničene kršćane i pomagala ih, njezinom mužu poganinu Publiju to nije bilo drago pa ju je žestoko maltretirao. Stošija je rado pomagala svima koji su oskudijevali. Nakon smrti muža, svoja dobra dijelila je siromasima, njegovala je bolesne i bodrila klonule. U svijet boli, žalosti i siromaštva unosila je ljubav Krista kojeg je zavoljela još u svojoj mladosti. To će posvjedočiti pred prefektom Ilirika Probom, koji joj je prigovorio vjeru u Galilejca te da pomaže utamničene kršćane i da ih u toj vjeri učvršćuje”, rekao je nadbiskup Puljić.
U svjetlu navještaja Božje riječi iz Knjige Sirahove: „Slavit ću te i hvaliti, Spasitelju moj. Jer bio si mi zaštitnik i pomoćnik i spasio me od propasti. Od zamke prijevarna jezika i usana što lažu oko mene, bio si moj branitelj” (Sir 51 1-3) te Psalma 126 kao hodočasničke pjesme povratnika iz sužanjstva, nadbiskup je rekao da nas ti svetopisamski tekstovi podsjećaju „na teške dane i našeg stradanja, ali i velikog pouzdanja u Providnost koja vodi povijest pojedinaca i naroda”.
Mons. Puljić istaknuo je da se sa zahvalnošću sjećamo kako je upravo na svetkovinu sv. Stošije, 15. siječnja 1992., Europska unija međunarodno priznala Hrvatsku, a Sveta Stolica to je učinila dva dana ranije.
Sjećamo se teških nevolja i muka, ali „u duši nam odzvanjaju i divne scene naših molitvenih skupova i pjesama koje smo tih dana upućivali prema nebu, Europi i svijetu. Davidove psalme mi smo učinili svojima i prilagodili ih našim potrebama i vapajima. Međunarodnim priznanjem ostvario se san mnogih generacija, pri čemu su ključnu ulogu odigrali hrvatski branitelji na čelu s vrhovnikom dr. Franjom Tuđmanom koji su zaustavili agresiju i oslobodili Hrvatsku. To je dobrim dijelom pomoglo zaustaviti rat i u BiH, pa se pristupilo postupnim pregovorima”, rekao je mons. Puljić.
U to vrijeme, nadbiskup se često pitao „što Crkva treba činiti u tom vučjem vremenu nepovjerenja, ratne psihoze, mržnje i destrukcije? Bilo mi je normalno i prirodno biti s narodom u trpljenju, molitvi i vapajima za mirom, kao i u osudi rata i nasilja. Biti skupa s našim liječnicima, piscima, kulturnim djelatnicima i političarima diljem zemlje, skupa sa svećenicima i sportašima, vjernicima i vojnicima vapili smo, pisali i molili Europu i svijet neka zaštite pravo i slobodu hrvatskog naroda. Istina, gledajući apokaliptičke slike rušenja sela i stradanja ljudi, više puta sam poput proroka Habakuka kukao i prigovarao: „Dokle ćemo, Gospodine, zapomagati, a da nas ne čuješ? Vikati, a da ne spašavaš? Pljačka i nasilje su pred nama. Zašto puštaš da gledamo nepravdu i promatramo ugnjetavanje?” evocirao je bremenite uspomene nadbiskup Puljić, dodavši da su i u povijesti Izraela od oslobađanja iz egipatskog ropstva i putovanja kroz pustinju, bile slične dionice našem hodu u vjekovnoj borbi „za krst časni i slobodu zlatnu”.
„Izrael je to ostvario poslije četiri stoljeća robovanja u Egiptu te punih 40 godina putovanja kroz pustinju do obećane zemlje. Nešto slično i mi smo prošli. Najprije u petstoljetnoj obrani pred otomanskim osvajanjima hrvatsko kraljevstvo bilo je svedeno na „ostatke ostataka”. Onda je došao pedesetogodišnji hod kroz ideološku pustinju komunizma. Poslije toga, nažalost, nastupile su teške godine agresije, razaranja i uništavanja. I dok neki pitaju treba li se još uvijek vraćati u prošlost i ponavljati što se dogodilo, čitamo u Bibliji kako Jahve određuje neka „narod nikada ne zaboravi, nego u srcu čuva čudesne stvari koje je vlastitim očima vidio” i neka to „prenosi s koljena na koljeno, sve do sinova svojih sinova” (Pz 4, 9). Pamćenje je sastavni dio identiteta obitelji, zajednice i naroda, a spomen važnih događaja govori o našem ishodištu i ukorijenjenosti” istaknuo je mons. Puljić, naglasivši: „Trideseta obljetnica međunarodnog priznanja Hrvatske dobra je prigoda sjetiti se silnih Božjih djela i čudesnih zahvata. Euharistijskom gozbom ljubavi koja je osobito mjesto našeg urastanja u pamćenje spasenjske povijesti, želimo uputiti našu zahvalnu molitvu za sve koji su u teškim danima tjeskobe vidali rane i brisali naše suze, osobito braniteljima koji su obustavili agresiju i izborili mir i slobodu zemlji Hrvatskoj” poručio je mons. Puljić.
„Crkva čvrsto vjeruje kako svakom čovjeku treba siguran obiteljski dom, a narodu stabilna i sigurna domovina. Domoljublje je pozitivna odlika, krepost i vrlina. To smo naučili u školi blaženog Alojzija Stepinca i njegovog časnog nasljednika kardinala Franje Kuharića. Oni su nam govorili kako su bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublja tri uzvišene vrednote, umreženi troplet kreposti koji nas u životu i radu nadahnjuje i vodi. Kardinal Stepinac to je na sudu, 3. listopada 1946. jasno posvjedočio: Hrvatski narod plebiscitarno se izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda” podsjetio je nadbiskup Puljić, rekavši da uz povijesni dan međunarodnog priznanja Hrvatske „molimo svetu Stošiju neka lice naše Domovine bude prožeto kršćanskim i humanim vrjednotama, koje neka se zrcale u njenim uredbama i zakonima, u kulturi i socijali. Jer, „ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji” (Ps 127, 1).
„U tom vidu, lakše nam je shvatiti zašto je naša dična zaštitnica išla na lomaču s pjesmom na usnama. Sigurno je poznavala Pavlove poticaje Kološanima neka se „zaodjenu u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost i strpljivost” (Kol 3, 12-14). To stvara civilizaciju ljubavi, posebice ako se gladne nahrani, žedne napoji, siromaha odjene, bolesna i utamničenika pohodi, te žalosna i nevoljna utješi. To je prepoznatljivi brevijar kršćanskih vrlina prema našim bližnjima koji je i sveta Stošija poznavala i prakticirala. U svijet pun boli, žalosti i siromaštva unosila je ljubav Krista kojeg je zavoljela još od rane mladosti. Ona je izvrstan primjer i uzvišeni ures Grada i Nadbiskupije, pa joj zahvalno i s punim srcem kličemo: Popjevkom veselom blagdan objavite, Stošiju blaženu, Zadrani, častite” rekao je nadbiskup Puljić.
„Naše trpljenje i patnja dobit će smisao ako to uspijemo umrežiti s kalvarijskom žrtvom Sina Božjega koji nas je svojom mukom, smrću i uskrsnućem spasio i oslobodio te utemeljio Crkvu u kojoj nastavlja po euharistiji živjeti među nama. On je među nama kao dnevna popudbina koja nam je potrebna na putovanju kroz ovu suznu dolinu. Želimo ponovno čuti ono što si rekao svojim učenicima u Dvorani Posljednje večere: Vi ste prijatelji moji! Prijateljstvo s Tobom u dobrim i lošim danima bilo nam je dosada izvorom sigurnosti. Ono neka ostane i zalogom naše budućnosti. Znamo i vjerujemo, Ti nosiš ključeve povijesti. Tvoja su vremena i vjekovi” zaključio je nadbiskup Puljić.
Na početku mise, nadbiskup Puljić u pratnji koncelebranata pomolio se pred mramornim sarkofagom u pokrajnjoj lađi zadarske katedrale u kojem su moći sv. Stošije od 9. st. Tada je zadarski biskup Donat dobio na dar moći sv. Stošije od bizantskog cara Nicefora u zahvalnosti za posredovanje mira između Istoka i Zapada, odnosno Franačkog i Bizantskog carstva. Od tada Zadrani časte sv. Stošiju osvjedočeni kroz stoljeća u njen moćni zagovor, a zadarska prvostolnica koja je prvotno bila posvećena apostolskom prvaku sv. Petru, od tada nosi naslov i posvećena je Svetoj Stošiji, ranokršćanskoj mučenici iz 4. st. koja je rodom Rimljanka, mučeništvom Srijemkinja, a čašćenjem Zadranka.
Na kraju mise, katedralni župnik don Josip Radojica Pinčić u ime svih izmolio je molitvu za domovinu.
