Marako Vučetić, sveučilišni profesor filozofije i predsjednik Gradskog vijeća, imao je potrebu s povodom napisati jedan svoj “homage” na životnu ulogu i mjesto u zadarskoj kulturi Zlatka Košte, nedavno preminulog velikana Kazališta lutaka u Zadru. Ovo je esej o Zlatku.
“Danas Gradsko vijeće Grada Zadra odlučuje o ovogodišnjim laureatima, dakle o onima koji su životnom energijom i postavljenim ciljevima nadišli anonimnost vlastitog života i postali sastavni dio života jednog Grada. Grad bez povijest je nepostojeći grad. Grad bez ljudskih lica je mrtav grad. Grad koji ne prepoznaje ljudsku veličinu, uzaludan je grad. Takav grad nije Grad.
Zadar je povijesni ili postojeći Grad, Zadar je ljudski Grad ili Grad s licem, Zadar je smislen Grad, ali ne po onima koji odlučuju o laureatima, oni misle na sebe, nego po onima koji su bili autori vlastitog života koji se, ne gubeći smisao, transformirao u kulturnu datost koja rađa građane Zadra. Bez kulture ne postojimo, urušavamo se u barbarizam.
Zlatko Košta je bio čovjek kulture i Grada, njegov život nije bio prožet barbarizmom poslušnosti, mase i smrti. Bio je prisutan i neuhvatljiv. Bio je sam i naš. On je primio nagradu Grada Zadra. Tu nagradu mogu primiti mnogi, čak i oni koji je barbarskim političkim imperativom moraju primiti. Takvi, ako ih ima, primaju nagradu, ali nisu u stanju nagraditi Grad. Zlatko je čovjek koji je nagradio Grad, nije bio samo jedan od onih koji su nagrađeni od Grada.
Grad nagraditi ne može svatko. Zlatko nije bio svatko. On je bio i ostao ljudska veličina koja se transformira u kulturu i u nama rađa nešto što je posebno naše, nešto zadarsko naše. Njegova samoća nije bila egzistencijalna samoća, ona je pozivala da razotkrivamo sebe i njega kao ljude Grada i kulture. Ništa barbarsko u njemu nije bilo. Zato smrt o njemu ne govori ništa. Apsolutno ništa. Smrt se urušila pred njim.
Istinski čovjek je biće igre. Igru mnogi mogu gledati. Takvi dolaze do smrti i u smrti nestaju. Košta je igrao igru koja nas je pozivala na igru. Zato nije došao do smrti i u smrti nije nestao. On je kroz smrt prošao, a zapravo je ostao trajno u našem Gradu, urušivši smrt. Njegova samoća je sada naša samoća. I zato nije riječ o običnoj, besmislenoj samoći. Riječ je o samoći igre onih koji u igri postaju autori vlastitog života, ali i života Zadra. U našoj zadarskoj igri uvijek ćemo pronaći Zlatka Koštu. Bez Zlatka nema Zadra.
Bez Zlatka i bez Zadra nema ni ovogodišnjih laureata. Ovo je razlog zbog kojega o Zlatku nisam pisao kada je prividno umro. O njemu pišem sada kada je potpuno jasno da se smrt pred njim povukla i razgrnula zastore kako bi se vidio smisleni, povijesni, ljudski, Zlatkov i naš Zadar, napisao je Marko Vučetić.
Zlatka Koštu, svog obožavanog kolegu, ovjekovječio je Vinko Radovčić koji je s njim radio na osam predstava – ova je bila njegova životna. Prepoznatljiva samoća čovjeka s Relje.
