Iz Ogranka Matice hrvatske u Zadru stigla je tužna vijest. U srijedu, 24. ožujka, preminuo je zadarski pjesnik Tomislav Meštrić.
Tomislav Meštrić, rođen je u mjestu Kukljici na otoku Ugljanu 14. prosinca 1931. godine, u siromašnoj seoskoj obitelji, kao četvrto od ukupno šestero djece. (Kaj koška pipliči, vodila nas naša mati, oca smo jedva poznivali, un je more bati…). Otac je cijeli radni vijek plovio na prekooceanskim brodovima, tako da je rastao sa sestrama uz majku, bez oca, koji bi vrlo rijetko dolazio, a vrlo brzo opet odlazio. (Dica ga nebi ni prepoznala, da ni na škabelinu njegova slika stola…).
Predodređeno mu je bilo da bude zemljoradnik na škrtom otočnom imanju, ribar ili pomorac, ili sve to skupa spojeno. No, nakon II. svjetskoga rata, prilike su se promijenile i nakon osnovne škole završene u Kukljici, omogućeno mu je bilo daljnje školovanje. Roditelji su teška srca donijeli tu odluku, jer je bio jedino muško dijete, ali prevladala je želja, da postane „činovnik”, da mu bude život lakši nego život kojega oni žive.
U Zadru je završio Nižu gimnaziju, u Splitu Srednju školu za Zdravstvene tehničare i laborante, a u Zagrebu Višu. U zvanju višeg zdravstvenog tehničara radio je u Zdravstvenim ustanovama u Zadru, s iznimkom nepune četiri godine kada je radio u inozemstvu, također u svom zvanju. Nakon 40 godina radnog staža, 1991. godine odlazi u mirovinu.
Ratna zbivanja kao i obilje slobodnog vremena prisiljavaju ga da se vrati na otok, u Kukljicu, u svoje rodno mjesto. Do tada o poeziji, prema njegovim riječima, nikada nije ni sanjao, a kamoli pisao, a već je imao 60 godina života.
Boraveći na otoku, obnavljao je stare zapuštene masline i obavljao druge poslove te tako upotpunio i osmislio slobodno vrijeme. Međutim, lako je uočio da njegova Kukljica nije više ono što je bila. Koješta se je promijenilo i krenulo u zaborav, od govora, običaja i drugih vrednota. Uzeo je olovku i papir i počeo pisati, da barem nešto ostane zapisano i donekle sačuvano. Zašto baš poeziju? Na to nije mogao naći odgovor!
Pišući na idiomu kukljičke čakavice, tiskao je devet zbirki pjesama: Bodulska besida (1994.), Lanterna gori (1996.), Na storomu fundamentu (1998.), Korenat sazjuga (2001.), Na raskrižju vitrov (2005.), Krhotine čakavštine (2009.), Vavik na orac (2013.), Molo misto srca moga (2015.), Perušina na fortuni vitra (2019.). Sve knjige objavljene su u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Zadru i Ogrankova Povjereništva u Kukljici.
Bio je sudionikom svih jezikoslovno-književnih manifestacija Domaća rič u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Zadru, čiji je bio aktivni član.
Pjesme su mu objavljivane u časopisima Zadarskoj smotri, Književnoj reviji Marulić, Panorami suvremenog čakavskog pjesništva zadarskog kruga Duga nad maslinama Miljenka Mandže, u Suvremeni pisci zadarskog književnog kruga Kroz moje oko, Marka Vasilja i na drugim mjestima.
Dobitnik je više priznanja i nagrada.
Odlazak pjesnika Tomislava Meštrića veliki je gubitak za kukljičku, zadarsku i hrvatsku kulturu, ali iza njega ostaju veliki prinosi kojima ih je neizmjerno zadužio.
