Državni arhiv u Zadru na svoje je mrežne stranice postavio 747 pergamena samostana sv. Krševana, najstarijeg benediktinskog samostana u Hrvatskoj, koji se prvi put spominje 918. godine u oporuci priora Andrije, a djelovao je sve do ukinuća 1807. godine. Najstariji od samostanskih spisa koji su sačuvani u arhivskom fondu vuku porijeklo iz sredine 10. stoljeća, sli su sačuvani u prijepisima iz 12. ili kasnijih stoljeća. U samostanu je djelovao skriptorij u kojem su nastale brojne isprave, kodeksi i knjige ne samo za vlastitu uporabu , već i za gradove, ostale samostane i druge naručitelje. Najviše sačuvanih dokumenata tako se odnosi na različite ugovore o imovini samostana, zajmove, obveze korisnika njihove imovine, kao i “razračunavanja” unutar Crkve oko polaganja prava na imovinu.
Najpoznatija darovnica je ona kralja Petra Krešimira IV. iz 1067. godine, kojom kralj samostanu daruje otok Maun, za kojeg se navodi da se nalazi “u našem dalmatinskom moru”. Povjesničarima je svakako zanimljiva i listina izdana 995. godine od zadarskoga priora Maja, u kojoj se nagovara zadarsko plemstvo da se odrekne dijela ulova u korist samostana zbog učestalih incidenata pri podjeli ulova ribe na lovištima kupljenim od grada Zadra na Molatu i Dugom otoku. To je ujedno prvi spomen ribarstva u Hrvata. Drugi samostanski spis svjedoči o tome da je zadarsko plemstvo naknadno pokušalo povući pravo ribolova dodijeljeno samostanu.
Zadarski knez Ivan 1233. godine sa određuju da ribari s mrežama potezačama daju samostanu dio ulova lokardi, a tvrdnju ribarâ da im je samostan davao svakome po jedan sir smatraju samo običajem, a ne obvezom prema rečenim ribarima. Iste godine opat samostana Sv. Ambrozija u Ninu de Torrente izjavljuje da je Mihovil, opat samostana sv. Krševana u Zadru, upravu samostana primio slobodno i tako ju i napustio, te da ni prije ni poslije izbora nikome nije htio dati janje. Pergamene iz 11. stoljeća govore i o tome kako je Jelenica, sestra hrvatskoga bana Godemira, oporučno ostavila samostanu sv. Krševana u Zadru crkvu sv. Krševana u Obrovcu, zajedno s pripadajućom zemljom, kao i stado ovaca s pastirom Vukonjom te dva para volova s dvojicom robova, koji će obrađivati spomenutu zemlju (Obrovac 1029.).
U sporovima je često intervenirao najmoćniji čovjek tog doba, rimski papa, pa je tako Grgur IX. u sporu između samostana sv. Krševana i zadarskoga nadbiskupa oko ukopa mrtvih i slavljenja misa zadušnica 1228. postavio za suce rapskoga biskupa Jordana, trogirskoga biskupa Treguana i trogirskoga đakona Ursa. Međutim, Jordan se ispričava da zbog tjelesne slabosti i opasnosti od stalnih gusarskih napada ne može osobno doći u Zadar i rješavati spor, dok Treguan poništava interdikt zadarskoga nadbiskupa proglašen nad samostanom i naređuje nadbiskupu da ubuduće odustane od nametanja takvih mjera. Papa Celestin III. dao je Vincenciju, opatu samostana sv. Krševana, dopuštenje nošenja mitre, prstena, pastirskoga štapa i sandala u svečanim procesijama te na blagdan sv. Krševana.
Pergamena iz 1222. godine otkriva i kako je u jednom trenutku cijeli grad Zadar bio ekskomuniciran, ne zbog razvrata ili drugih opačina, nego prava oko korištenja otoka Mauna. Ovaj otok između Paga i Oliba bio je čest razlog razdora u prošlosti, a ovog puta navodi se kako su “u sporu između samostana sv. Krševana i Zadarske komune zbog otoka Mauna, koji su tražili samostan i njegov opat Damjan, trogirski biskup Treguan i opat samostana Sv. Ivana Trogirskog Hrana, kao suci opunomoćeni od Apostolske stolice, ekskomunicirali grad Zadar. Zadarski knez Petar Mihovilov i građani zbog otmice tog otoka u nazočnosti nadbiskupa zadarskog Ivana i papinog legata magistra Accontija obećavaju da će dragovoljno vratiti samostanu spomenuti otok”.
Dva stoljeća kasnije pred ekskomunikacijom je bio i sam samostan sv. Krševana, ali je kardinal Marin u pergameni iz 1393. godine potvrdio da je “Krševan, opat samostana sv. Krševana u Zadru, isplatio dug Kuriji i papinskim službenicima za apostolsku prokuraciju” te oslobađa samostan ekskomunikacije, koju je predlagao zbog neredovite isplate papinske desetine.
Tradicionalna hrvatska imena
Spisi govore i o tradicionalnim hrvatskim imenima koja danas malo tko daje. Ako ste mislili da su se u to vrijeme svi zvali Branimir, Trpimir, Zvonimir, evo primjera koji će vas demantirati: “Braća Zovina, Desimir, Petar, Gromela i Slavić, svi iz Nina, daruju samostanu sv. Krševana posjed u Obrovcu za spokoj svojih te duša svojih roditelja i rođaka Veljka, Stjepana, Tomidraga, Većemira, Radomira, Petrone i Bolinega (Obrovac 1072.) Ili: “Dedomir, sin Sramljenov, pristav bana Dionizija, očituje kako je rečeni ban predao samostanu Sv. Krševana posredstvom njegova opata Marina dvorac u Brdima na predjelu zvanom Slivnik, a koji je samostanu darovao ded Družinik s dozvolom kralja Krešimira. Žudonja Krbožić je bez znanja samostana prodao taj dvorac Jurju de Soppe i Prestanciju Grdošu za 20 zlatnika”.
