Benkovački povratnik morat će odvjetničkom uredu u Zadru isplatiti preko 700 tisuća kuna za troškove zastupanja u predmetu koji je nakon nekoliko presuda na različitim sudovima presudom Vrhovnog suda vraćen na početak. Njegovo imanje nakon Oluje je dodijeljeno na privremeno korištenja trgovačkom društvu, koje je srušilo postojeću stambenu zgradu i druge građevine, potom sagradilo Stanicu za tehnički pregled. Grad Benkovac 1998. njegovu imovinu proglašava vlasništvom Grada i daruje privremenom korisniku, koji potom prodaje 1500 m2 građevinskog zemljišta tvrtki iz Zagreba.
Dodaje i da je obračun zastupanja potpisao u Državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje, gdje je bio s odvjetnikom, povodom zahtjeva da se taj ured uključi u postupak ovrhe koji se vodio protiv njega, sa zahtjevom da ga plati Državni ured. Potpisao je vjerujući da će tako i biti, ne razmišljajući je li vjerodostojan i ne poznajući odvjetničke tarife. Dodaje i kako je nelogično da odvjetnik, za zastupanje na raspravi u trajanju od tri sata ili za podnesak od dvije stranice, može naplatiti 64.350,00 Kn, ili 85.575,00 kn za sastavljanje žalbe.
– Obračun troškova nije vjerodostojna isprava jer ne odražava stvarno stanje, a pobuda je bila naplata troška prema uspjehu u sporu na teret RH. Budući je da neistinito sačinjen kako bi tužitelji od RH naplatili troškove zastupanja koje nisu poduzeli, protivan je prisilnim propisima i moralu društva tj. ništetan te ne može biti temelj potraživanja prema tuženiku, ističe u prigovoru, zajedno s prigovorom zastare cjelokupnog potraživanja, budući da su račune, koje nikad nije primio, bili dužni izdavati u zakonskim rokovima, a za slučaj neplaćanja pokrenuti ovršni postupak.
Odvjetnički ured naveo je kako u vrijeme kad je postupak pokrenut nije bilo govora o isplati od strane RH; a potvrda od 21.11.2005. samo potvrđuje kako je dogovor bio da će se trošak naplaćivati kad tuženik bude u mogućnosti. Iz iskaza svjedoka, punca tuženika, proizlazi da su se nakon što je postupak u predmetu trajao već devet godina, obratili ovom odvjetniku, izložili predmet, predali spis, kazali da nemaju novca, i da će ako budu mogli, platiti koliko mogu, da će pravo biti na njihovoj strani i da će protivna strana platiti troškove. Nisu razmišljali tko će platiti troškove ako tuženik ne uspije u sporu, niti im je odvjetnik postavio takvo pitanje, jednostavno su ih zastupali bez da su imali usmeni ili pismeni dogovor da će ih plaćati. Smatrali su da ne mogu izgubiti spor, radi čega nisu mislili o tom tko će u suprotnom podmiriti trošak.
Sud nije prihvatio navode Benkovčanina jer je teško vjerojatno da bi odvjetnik zastupao stranku više godina, uzdajući se da će trošak naplatiti od druge strane, te da svoj rad neće naplatiti ako njegova stranka izgubi spor. Stoga, sud utvrđuje da među strankama nije bilo nikakvih dogovora kojim bi tuženik od sebe otklonio obvezu plaćanja naknade tužiteljima za radnje zastupanja koje su za njega učinili. Vezano za navode Benkovčanina da su ga odvjetnici loše zastupali, osobito na dan kad je u ovršnom postupku njegovo imanje prodano, iz spisa predmeta vidljivo da je dražbeno ročište na kojem je prodana nekretnina održano 23. travnja 2015., da su ga tužitelji i nakon toga zastupali, te da je nezadovoljstvo zastupanjem počeo iskazivati tek dopisima koje im je uputio u razdoblju od 25. svibnja 2016.
