Ima li spasa za plemenitu perisku (Pinna nobilis) u Jadranskom moru? Tim pitanjem već se neko vrijeme bavi tim stručnjaka s Odjela za ekologiju, agronomiju i akvakulturu Sveučilišta u Zadru: doc. dr. sc. Ivan Župan, doc. dr. sc. Tomislav Šarić, izv. prof. dr. sc. Bosiljka Mustać, izv. prof. dr. sc. Zoran Šikić i dr. sc. Bruna Petani, koja je u Muzeju antičkog stakla u četvrtak održala predavanje “Plemenita periska: jučer, danas, izazovi”, uz otvaranje izložbe mlade zadarske umjetnice Zvonimire Karavida.
Periska je endem i najveći školjkaš Sredozemnog mora, koji može narasti do jednog metra. Na mjestima s osekom može čak i izviriti izvan mora, a živi do dubine od 60 metara. S obzirom na to da živi dugo, do 45 godina, ima usporenu obnovu populacije, što je problem u kritičnim situacijama poput ove u kojoj se našla.
– Osim što filtrira veliku količinu vode i time doprinosi čistoći i bistrini mora, na nju se često hvataju ostali organizmi, pa povećava bioraznolikost u svojoj okolini. Na jednoj od njih pronađeno je čak 45 različitih vrsta, objasnila je Petani.
U prošlosti je prolazila kroz različite izazove zbog izlova, zagađenja, oštećenja livada morskih cvjetnica nautičkim sidrima, te je bila zaštićena međunarodnim konvencijama kao kritično ugrožena vrsta. Baš kada se populacija zbog zaštitnih mjera počela obnavljati, došlo je do katastrofe.
– Sve je počelo 2016. godine na krajnjoj zapadnoj obali Mediterana, kod Balearskih otoka, gdje su zabilježena masovna uginuća. Utvrđena je smrtnost do 100 posto, i to jedino kod ove vrste.
Znanstvenici su otkrili uzročnika – na preko 90 posto uginulih istovremeno su bili prisutni parazit Hapolosporidium pinnae i bakterija iz roda Mycobacterium. U 2017. godini smrtnost se proširila na Italiju, Francusku, Grčku, Cipar i sjevernu Afriku. Na kraju je 2019. nažalost došla i do Jadrana, prvo na vanjskim otocima, a potom i uvalama u blizini kopna, što se poklapa sa smjerom morskih struja. Do kraja srpnja ove godine bolest je stigla do Istre.
– Za razliku od situacija u kojima umiru pojedine dobne kategorije neke vrste, ovdje imamo masovnu smrtnost, umiranje jedinki svih dobnih kategorija, odnosno izumiranje vrste. Nadali smo se da će u Podvelebitskom kanalu i uz ušća rijeka biti bolje, ali je nažalost i tamo zabilježen pomor.
Da s periskama nešto nije u redu moglo se vidjeti dok su još bile žive, po sporoj reakciji plašta na vanjski podražaj. Znanstvenici su kao daljnje simptome detektirali gubitak mase, specifične tvorbe u unutrašnjosti te mijenjanje boje i konzistencije probavne žlijezde. Prvo su ugibale najveće jedinke, onda manje. Bolest se ne može liječiti, a usporava se kada se temperatura mora spusti ispod 13 stupnjeva.
Procjenjuje se da je u Sredozemlju izumrlo više od 90 posto populacije – u Španjolskoj su ostale dvije male udaljene populacije, dok je u Italiji primijećena mlađ, kao i na Telašćici. Upravo se za ovu “slamku nade” hvataju hrvatski znanstvenici.
– Tražilo se različita rješenja – jedinke se prebacivalo u drugi okoliš, ali bi uginule, pa je jedino rješenje staviti ih u akvarije poput onoga u Puli, koji će s jedinki bez patogena pokušati prikupiti gamete i ostaviti ih za neke bolje dane. Mi smo na Telašćici postavili kolektore za prikupljanje mlađi, uskoro ćemo provjeriti je li se nešto prikupilo i može li se nešto napraviti na repopulaciji, kaže Petani.
Do tada možemo zaštititi cjelokupna staništa – od čovjeka, predatora i onečišćenja, podizati svijest o potrebi zaštite periski i nadati se da će nekako, uz pomoć ljudi, pobijediti najveću prijetnju s kojom su se suočile u svojem dugom postojanju na Zemlji.
