Povodom Dana planeta Zemlje, Nataša Rajčević s bloga Burbon i borovnice na svom je Instagram profilu odlučila poslati snažnu poruku; zašto si ga međusobno čestitamo, a u isto vrijeme ne radimo ništa da Zemlji zapravo i pomognemo. Umjesto pukog čestitanja, poručila je, trebamo se ugledati na osobe poput Zadranke Suzane Dimić, koja već danima sa suprugom, fotografom Markom Dimićem, i bebom na putu skuplja smeće po šumama i livadama oko njenog grada. Dirnuti njezinom objavom, Telegram donosi priču Suzane Dimić.
“Cijela akcija je zapravo počela na ljeto 2019., kad je meni i suprugu dozlogrdilo svaki dan u šetnji šumom sa psima gledati odbačeno smeće”, započinje Suzana priču o akcijama koje danas provodi. “Počeli smo nositi vreće za smeće sa sobom i skupljati ogromne količine otpada, kasnije smo se počeli šetati drugom rutom uz more gdje je bilo još više smeća, i činilo se kao da ga je svaki dan sve više. Taj osjećaj bespomoćnosti i uzaludnog truda bi nas na dane obeshrabrivao, pogotovo kad bi pored nas prolazili komunalci na biciklima koji se na to smeće ne bi ni osvrnuli”, u dahu je ispričala Suzana.
S obzirom na to da je sad već u 8. mjesecu trudnoće, ponovno su počeli šetati istom tom šumicom jer nema automobila i manje je ljudi. No, smeće se ponovno vratilo, a ovaj im je put cilj očistiti sve u šumi, pa makar, dodaje, to trajalo do samog poroda, vreću po vreću.
Suzani je stalo do čistoće i zaštite okoliša još od malih nogu. “Imam jako duboko urezana sjećanja iz djetinjstva kad nas je djed učio o kulturnom ponašanju i bontonu, a jedna od lekcija koje nikad neću zaboraviti je bila: nikad ne bacaj smeće okolo, to rade nekulturni ljudi. Postala sam još osvještenija problema zagađenja okoliša prije pet godina kad sam preokrenula život naopačke preko noći prešavši na veganski stil života, osjećala sam se manje krivom jer sam sad odbijala financirati najvećeg zagađivača okoliša, životinjsku agrikulturu”, rekla je i dodala kako su podaci koje je saznala o iscrpljivanju resursa vode, tla, čistog zraka, o uništavanju mora, bili šokantni.
Ta su je saznanja primorala da počne živjeti na drugačiji, odgovorniji način, a promjena se, naravno, nije dogodila preko noći. “Rekla bih da je veganstvo bilo početak; iako je razlog prelaska bio etički, ipak najviše utječe na okoliš, iako mi to ne vidimo golim okom. Postupno smo s godinama počeli mijenjati i ostale životne navike, kao što je korištenje platnenih vrećica za kupovinu, metalne boce za vodu, metalne slamke, platneni ulošci i naravno pelene koje čekaju bebu, bambusove četkice za zube, odvajamo otpad za recikliranje, a otpatke od hrane kompostiramo”, objašnjava.
S obzirom na sve korake koje poduzima kako bi zaštitila okoliš, očito je da ne spada u one koji misle da postupci jednog čovjeka ne mogu učiniti razliku. Baš smo je zato morale upitati što bi takvima poručila, ali i da nam kaže nešto više o izazovu koji je pokrenula.
“Stav da jedna osoba ne može promijeniti ništa je potpuno pogrešan, jer je svaki veliki pokret krenuo od jedne osobe. Naravno da sam i ja imala sumnje da od moje akcije neće biti ništa, u svojoj objavi označila sam ljude koji imaju veći broj pratitelja i pratim iste jer znam da su na nekom višem nivou osviještenosti i da postoji šansa da nastave akciju. Zapravo mi je prva pomisao bila zašto ne napraviti takav izazov kad su već aktualni besmisleni izazovi poput skidanja majice u stoju na rukama i trendi plesovi s TikToka. Zašto ne napraviti koristan challenge”, pitala se Suzana.
Ljudi vole, priča dalje, da ih se vidi da rade nešto pohvalno, možda ih to potakne da objave fotku i naprave nešto korisno, možda od toga krene neka promjena u njihovom razmišljanju. Ekološka osnova koju bi svatko trebao imati, pojašnjava nam svoj stav, jest ista ona koju je njoj ostavio djed, a razmišlja i o tome da neku takvu poruku ostavi kad počiste šumu. Primjerice, mogla bi ostaviti tablu s natpisom “Ne ostavljaj svoje smeće – pokupi tuđe”.
Ipak, novinarku Telegrama zanimao je i iskren odgovor na pitanje koliko je doista zahtjevno živjeti odgovorno prema prirodi. “Sve ovisi u kojoj fazi svijesti je osoba od koje se očekuje da promijeni neku od svojih duboko ukorijenjenih navika, vjerojatno bi bilo lakše kad bi se postupno uvodili zakoni vezani za ekologiju. Drago mi je da se uvodi odvajanje otpada za recikliranje i ukidaju plastične vrećice u trgovinama, nadam se da se tu neće stati. I najmanja promjena je pomak”, odgovara.
U pomoć, kaže nam, može priskočiti i aplikacija Pogodi pravi koš, na kojoj svatko može prijaviti ilegalno odlagalište otpada, a osim toga sadrži i korisne informacije o zelenim otocima i gdje odlagati koji otpad.
Na kraju, pitamo je i hoće li svoje dijete od malih nogu učiti važnosti zaštite okoliša, kao i to smatra li da je teret takve edukacije na plećima pojedinih savjesnih roditelja ili djeca dovoljnu količinu informacija dobivaju u vrtićima i školama.
“Naravno, i dijete ćemo učiti istim vrijednosti koje sami imamo i truditi se biti još osvješteniji. Nadam se da će nam kći biti ponosna kad poraste da može reći da su njeni roditelji učinili nešto da bi ona i drugi mogli uživati u čistom okolišu. Ne znam koliko se danas educira djecu o ekologiji u školama jer je u blizini nas osnovna škola do koje je put kroz prirodu popločan smećem od grickalica koje su ta ista djeca bacila”, odgovara nam.
Veliku ulogu u svemu tome igraju, dakle, roditelji, koji su i sami preskočili jako važnu lekciju, a koju su trebali znati prenijeti svojoj djeci, zaključuje Suzana.
