U današnjoj emisiji „Stvoreni za Nebo” imali smo gošću gospođu Zrinku Marinović Šarić koja nam je izrekla prigodne riječi o koroni i pozitivnom stajalištu izolacije.
„Korona-strah” zahvatio je čovjeka i njegovo središte. Najteži strah je egzistencijalni koji izvire iz svakog čovjeka kada je ugrožen, što predstavlja manjak povjerenja. Taj strah onesposobio je čovjeka za ikakvo djelovanje i prisilno ga izolirao. Trebamo se zagledati u dobro, treba nas usmjeriti dalje od tog straha i u Nekoga – Boga koji drži vlast nad svakim zlom i sama je Dobrota. Kada čovjeka usmjerimo prema tom Dobru onda u njemu ozdravlja VJERA da će biti dobro. Svijet se prodrmao i zastao, da se zapita. Čovjek se može zapitati „tko sam ja” i „čiji sam”. Pogledat će na svoje ovisnosti i ovozemaljske navezanosti što drži njegov život te kuda ga ovo sve vodi.
Sve je zanimljivo krenulo korizmom koja nas inače svake godine suoči same sa sobom. Ove godine, više nego inače, poziva nas se da čujemo našu SAVJEST, koja je ugrožena s našim grijesima, da ju očistimo, predstavljajući „glas Bitka” (Boga) koji je u nama i govori nam što je dobro. „Korizmena pustinja” je prošla, ali naša „izolacijska pustinja” još nije. Iznova dolaze neizliječeni strahovi, poput trauma iz rata. U ovim trenucima potrebno je zajedništvo. Sve institucije se ujedinjuju, politika je pala u drugi plan. Čovjek je došao na svoju antropološku razinu, iako često pada na puku psiho-fizičku. Kroz zadnjih par tjedana svi smo se zapitali: „gdje sam potrošio svoje snage, sposobnosti i talente” te „što sam učinio sa svojom slobodom”. Morat će se suočiti sa strahom, te će početi promišljati svoju „bit”, da nije samo psiha i tijelo.
No, dobre posljedice će izići iz svega. Čovjek će shvatiti da njega netko promatra, da nije ostavljen sam u ovome svijetu. Sve smo prihvatili zdravo za gotovo. Otkrit će čovjek da je sve dar, podjednako i pozitivno i negativno. Probudit će se talenti daleko zakopani, ili pak nikada ne otkriveni, kao i na karitativnoj razini u službi drugome koliko je u njegovoj moći. Posljedice strahova su i naše krivice. Nismo bili odgovorni za ono što smo primili. Čovjek se silom prilika morao osloboditi i svojih ovisnosti na bilo kojoj razini. Čovjek će otkriti da je on sebi najveća vrijednost. Odvojit će dragocjeno od bezvrijednoga. Zapitat će se „jesam li čovjek za druge”, „jesam li svjestan da ne držim život u svojim rukama”, „jesam li svjestan da ima netko tko drži konce moga života, tko me promatra i razumije te zna sve razloge zašto sam takav kakav jesam”. Čovjek je vraćen sebi, u svoje središte. Otkrit će prvotnu Ljubav. Čovjek će više poštivati drugog čovjeka i život, vrednovati ono bitno i vječno, što traje. Shvatit će da ne živimo samo od jedne mise i pričesti, nego od svih misa i pričesti od prije. Tu ćemo doživjeti jednu duhovnu stvarnost, budući je rečeno da će 21. stoljeće biti stoljeće Duha. Duh je taj koji drži sve i u svemu postoji. Otkriti ćemo tko je taj Spasitelj, a ne da mi spašavamo. Ne možemo sebi toliko pripisivati. Krhka smo bića, a opet imamo Nekoga tko nas drži na životu, tko nas spašava, o kome ovisimo, Onaj koji i jest Život. Otkrit ćemo svoj put, kamo trebamo poći. Bit ćemo suočeni s teškim stvarima, ali ćemo otkriti kako nam je jedan put čovještva koji nas vodi Onom koji drži čitav svemir. Znat ćemo imati bolji okus i same hrane, susretanja, zraka. Neke stvari neće nam više biti važne, otpast će kao suha krasta, a poživjet će novo tkivo – spoznaja da je Božja Ljubav najvrjednija i ona koja drži naš život.
Želim vam ugodnu i blagoslovljenu nedjelju. Pax et bonum!
