U današnjoj emisiji „Stvoreni za Nebo” slušali smo kako je sveti Franjo Asiški među gubavcima počeo pobjeđivati samoga sebe i osjećati nasladu u onome što mu prije bijaše odvratno, kako nas uče „Franjevački izvori”.
Kad se jednoga dana usrdno molio Gospodinu, primio je ovaj odgovor: »Franjo, sve što si na tjelesni način volio i želio imati moraš prezreti i zamrziti ako želiš spoznati moju volju. A kad tako počneš raditi, ono što ti je prije bilo slatko i ugodno postat će ti nepodnošljivo i gorko, a u onome od čega si prije zazirao nalazit ćeš veliku nasladu i neizrecivu ugodnost.« Obradovan svim ovim i ohrabren u Gospodinu, kad je jahao nedaleko od Asiza, sreo je jednoga gubavca. A jer je od gubavaca mnogo zazirao, prisilio je samoga sebe, sjahao s konja, dao mu denar i poljubio ruku. Primivši od gubavca poljubac mira, ponovno je uzjahao konja i nastavio put. Otada je počeo sve više prezirati samoga sebe, dok nije uz pomoć Božje milosti prispio do potpune pobjede nad samim sobom. Nakon nekoliko dana uzeo je mnogo novaca i otišao u sklonište gubavaca. Sve ih je zajedno sabrao i svakom je pojedinom udijelio milostinju i poljubio ruku. Odlazeći odande osjetio je kako se ono što mu prije bijaše odvratno, tj. vidjeti gubavce i dotaknuti ih, preobratilo u nasladu. Pogled na gubavce, kao što je rekao, toliko mu bijaše odvratan da nije htio ne samo vidjeti ih nego se nije htio ni približiti njihovim boravištima. Ako bi se kada slučajno desilo da je prolazio pokraj njihovih kuća ili bi ih samo vidio, svaki put bi odvraćao lice i rukama bi zatiskivao nos. Potaknut milošću milostinju bi im davao po kojem posredniku. No snagom Božje milosti postao je gubavcima blizak i prijatelj te je, kao što sam svjedoči u svojoj oporuci, među njima boravio i ponizno ih posluživao.
Želim vam ugodnu i blagoslovljenu nedjelju. Pax et bonum!
