Ako vas put nanese na otok Iž, pa vas ponude iškim škarpinama, nemojte pomisliti kako ćete se najesti. Još i bolje – ako ste sretne ruke, kući biste mogli ponijeti jedinstveni suvenir, tradicionalne iške cipele koje danas jedina (na svijetu) radi – Sara Pavičić.
Mlada Riječanka, podrijetlom s otoka Iža, koja godinama kroz različite dizajnerske suvenire, torbe, magnete i suvenire s printevima “Iž shoes”, afirmira ovaj zaboravljeni dio iškog outfita, uhvatila se najzahtjevnijeg zadatka – izrade samih cipela. Uz pomoć najstarijih otočanki i udruge “Iž u srcu” već godinu dana ručno izrađuje iške škarpine, a prezentirala ih je i na 2. sajmu Hrvatskog otočnog proizvoda, koji je jučer otvoren kod Arheološkog muzeja te traje još danas i sutra.
– Izrađujem moderne iške škarpine, a princip je isti kao kod tradicionalnih, samo što je na tkaninu dodan print kako bi bile privlačnije mlađim i stranim kupcima. Đon koji se izvorno radio od volujske kože na njima je od gume, na koju se zašivaju kožne maškarete koje grle cipelu te na kraju tkanina, objašnjava nam Sara dok izrađuje škarpinu.
Iako je tradicija možda i dulja, pisani trag seže u početak 20. stoljeća, kada je na Ižu otvoren kaligerski (postolarski) obrt. S obzirom na to da su im na tržištu konkurirale samo nezgrapne gumaše
Još i bolje – ako ste sretne ruke, kući biste mogli ponijeti jedinstveni suvenir, tradicionalne iške cipele koje danas jedina (na svijetu) radi – Sara Pavičić.
Mlada Riječanka, podrijetlom s otoka Iža, koja godinama kroz različite dizajnerske suvenire, torbe, magnete i suvenire s printevima “Iž shoes”, afirmira ovaj zaboravljeni dio iškog outfita, uhvatila se najzahtjevnijeg zadatka – izrade samih cipela. Uz pomoć najstarijih otočanki i udruge “Iž u srcu” već godinu dana ručno izrađuje iške škarpine, a prezentirala ih je i na 2. sajmu Hrvatskog otočnog proizvoda, koji je jučer otvoren kod Arheološkog muzeja te traje još danas i sutra.
– Izrađujem moderne iške škarpine, a princip je isti kao kod tradicionalnih, samo što je na tkaninu dodan print kako bi bile privlačnije mlađim i stranim kupcima. Đon koji se izvorno radio od volujske kože na njima je od gume, na koju se zašivaju kožne maškarete koje grle cipelu te na kraju tkanina, objašnjava nam Sara dok izrađuje škarpinu.
Iako je tradicija možda i dulja, pisani trag seže u početak 20. stoljeća, kada je na Ižu otvoren kaligerski (postolarski) obrt. S obzirom na to da su im na tržištu konkurirale samo nezgrapne gumaše iz zaleđa, brzo su postale popularne, pa su ih uz postolare radile i mnoge iške none. Danas je nažalost Sara među posljednjima koja je dala novi život “škarpini” uz Šari Škarpini, FB stranicu također s otoka Iža. Mladi s Iža preuzeli su tu tradiciju na svoja pleća, baš kao što je Nika Petrović posljednja iška lopižarka.
– Sada sam jedina, ali nadam se da neću biti posljednja. Bila mi je želja naučiti izrađivati ih kako bih to mogla dalje prenijeti kroz radionice, kaže Pavičić.
I dvije stvari za kraj – iako dijeli ime s poznatom ribom, s njom nema nikakve veze. Riba škrpina je ime dobila zbog latinske riječi za bodlju (kao i škorpion), a iška škarpina po talijanskom imenu za cipelu – scarpa. I druga je da su i lijeva i desna cipela iste, pa sigurno nećete pogriješiti budete li ih obuvali i nakon najžešćeg tuluma.
