HBO uspješnica “Černobil” ponovno je u fokus svjetske javnosti stavila najveću nuklearnu katastrofu i prouzročila turistički bum u Ukrajini. U “Zoni otuđenja” nedavno je bio i gradski vijećnik Jure Zubčić koji nam je prenio svoje dojmove uz fotografije koje rijetko koga mogu ostaviti ravnodušnim.
Aktivnom zadarskom SDP-ovcu oduvijek je bila želja vidjeti Černobil, no zainteresirane suputnike pronašao je tek kada je izašla serija.
– To je najveća tragedija kad se izuzmu ratna zbivanja i prirodne nepogode te najveća katastrofa koja je izazvana ljudskim nemarom. S druge strane, to je jedno od rijetkih mjesta na kojima se može vidjeti kako priroda brzo preuzima prostor kad nema djelovanja čovjeka. Meni je osobno oduvijek bila želja ići vidjeti Černobil i Pripjat, no nisam našao nikog zainteresiranog sve dok nije izašla serija. Tada se javila prijateljica Mateja i tako je sve krenulo, prepričava nam Zubčić.
S obzirom na to da su se odlučili na najam kombija, organizacija puta trajala je malo duže od očekivanog.
– Trebalo je isplanirati kuda ići i gdje spavati, a bili smo limitirani na 6 dana jer smo se jedino tako mogli uskladili da svi možemo ići. Nekoliko dana istraživanja, nekoliko dana dogovaranja i nekoliko dana rezerviranja i sve je bilo spremno za put.
Prvi dan najviše su proveli na cesti jer se iz Hrvatske do Kijeva automobilom ne može stići u jedan dan. Krenuli su iz Zagreba u 6 sati ujutro, a u Lavov su došli oko 22 sata. Nakon prospavane noći krenuli su za glavni grad Ukrajine koji je oko 130 kilometara udaljen od Černobila. Kako su se bližili “Zoni otuđenja”, razina radijacije se povećavala.
– Exclusion zone ima dvije kontrolne točke. Jedna je na 30 kilometara, a druga na 10 kilometara od same elektrane. Neki veliki strah od zračenja nije postojao jer smo se i prije samog puta informirali kolika se realno doza zračenja primi prilikom jednodnevnog posjeta, a i u busu na putu do Černobila dobiju se detaljne upute i objašnjenja. No bez obzira na sve to, jako je čudan osjećaj kad se dozimetar prvi put oglasi, što je znak da ste prešli razinu koja je standardna za pozadinsku radijaciju koje ima svugdje na svijetu.
Obilazak traje cijeli dan u što je uključeno sat i pol vožnje iz Kijeva do Černobila. Kreće se ujutro u 8 sati, a povratak je navečer oko 20 sati.
– Posjet uključuje evakuirano selo, poznati vrtić koji je skoro na svakoj slici iz Černobila, radar Duga, kantinu elektrane gdje je organiziran i ručak, reaktor sa sarkofagom, grad Pripjat te mali gradić Černobil. Cijena jednodnevnog obilaska je oko 100 eura s uključenim dozimetrom i ručkom u kantini. Mjere opreza dobiju se na mail prije samog puta. Obavezna je duga odjeća i zatvorena obuća. Zabranjeno je dodirivanje zemlje i metalnih dijelova kao i ulazak u bilo koju kuću ili zgradu, no posljednjeg se baš i nismo u potpunosti pridržavali. Dosta je tu još sitnih pravila kojih se treba pridržavati, ali ništa značajno.
Zubčić je na povratku posjetio i mjesto druge velike tragedije – Auschwitz.
– O motivu za posjet koncentracijskom logoru uvijek je teško pričati. Htio sam se vlastitim očima uvjeriti u razmjere najvećeg zločina u povijesti. Koliko god čitali ili gledali dokumentarce, ne možete ni zamisliti koliko je to područje kampa veliko. Tek kada dođete tamo, uvjerite se u stvarne razmjere tog zločina. Najstravičnija je bolnica u Auschwitzu u čijem se podrumu nalazi zatvor posebno dizajniran za mučenje. Šokantno je vidjeti 80 tisuća pari cipela pronađenih nakon oslobođenja kampa. Cijelo mjesto treba svima nama biti vječni podsjetnik na to gdje nas mržnja može odvesti, ističe gradski vijećnik.
Na srpanjskom putu dugom 3500 kilometara Zubčić se susreo i s uobičajenim problemima u vidu jezičnih barijera koje su dovele i do komičnih situacija.
– U Poljskoj i Slovačkoj nije bilo problema jer gotovo svi govore engleski jezik. Međutim, u Ukrajini je već bio problem jer engleski jezik govori jako mali broj ljudi što smo spoznali već na samoj granici. Lakše su razumjeli hrvatski nego engleski jezik, iako je i to bilo otežano. Među nama je bilo i dvoje govornika ruskog jezika što je u nekim situacijama mnogo pomoglo, ali ne uvijek jer zbog rata s Rusijom mnogi sad odbijaju pričati taj jezik. Na ukrajinskoj granici vojska ti uruči papirić na kojem se mora skupiti tri pečata. No kako nitko ne govori engleski jezik, to i nije najlakši zadatak, pogotovo kad vam tip iz vozila iza vas dođe na prozor i krene vikati na ukrajinskom. Također, na ulasku u Ukrajinu carinik mi je nešto objašnjavao, a jedino što sam razumio je „fali papir”. Ali s iskustvom hrvatske birokracije i to smo uspješno riješili, prepričava nam Zubčić dodajući kako neke druge komične scene ipak bolje da ostanu neispričane.
