Zadarska bolnica kao središnja zdravstvena ustanova ovog dijela Hrvatske, osim pružanja konkretnih zdravstvenih usluga, konstantno djeluje kako u edukaciji, tako i u organiziranom radu s pacijentima oboljelim od kroničnih bolesti, u čemu se posebno izdvaja i Odjel za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju. Na inicijativu ove službe i u suradnji s udrugom “Parkinson i mi”, ovoga se utorka 23. travnja i u našem gradu, u prostoru Press centra Sportskog centra Višnjik, otvorila podružnica ove udruge koja bi trebala pomoći i olakšati tegobe svim oboljelim od ove teške i kronične bolesti.
Voditeljica zadarske podružnice, glavni fizioterapeut Opće bolnice Zadar, Slavica Kaštela bacc.phy, najavljuje kako će se svake srijede u 15 sati, za članove udruge, organizirati grupna medicinska gimnastika.
Osim brojnih budućih članova s našeg područja, otvaranju su nazočili i rektorica Sveučilišta u Zadru prof. dr.sc. Dijana Vican, savjetnica za socijalnu skrb, udruge i mlade Jadranka Grbić, dr.sc. Ines Strenja, glavna sestra Opće bolnice Zadar Darija Katuša mag.med.techn., dr.med. Neven Birkić, rukovoditelj Odjela za fizikalnu medicinu – O.B.Zadar, doc.dr. ana Marija Mrđen, rukovoditelj odjela za neurologiju – O.B.Zadar te članovi podružnica udruge iz Rijeke i Splita.
Kao poseban gost, predavanje pod nazivom “Parkinsonova bolest – gdje smo danas?”, održala je predsjednica udruge Doc.prim.dr.sc. Vladimira Vuletić s Klinike za neurologiju KBC-a Rijeka.
– Udruga Parkinson i mi je osnovana 2010. u Zagrebu zahvaljujući inicijativi nekolicine bolesnika s Parkinsonovom bolesti, ili kako su se sami nazvali „zanesenjaka i tragača” za nečim što bi učinilo svakodnevni život s Parkinsonovom bolesti kvalitetnijim. Udruga je osnovana kako bi se potaknulo okupljanje oboljelih i članova obitelji, kao i medicinskog i nemedicinskog osoblja. Zadatak joj je informirati educirati članove Udruge a i cijelu populaciju o bolesti, lijekovima, fizikalnoj terapiji, novijim dostignućima, životu s bolesti kako bi se povećala svjesnost o ovoj bolesti i unaprijedila kvaliteta života oboljelih i članova obitelji. Podružnice su osnovane u Splitu, Rijeci i sada u Zadru. kaže dr. Vuletić.
Briga o bolesniku s Parkinsonovom bolesti zahtijeva multidisciplinaran pristup, a osim obitelji, prijatelja i kolega pomoć mogu pružiti liječnik obiteljske medicine, neurolog, fizijatar, fizioterapeut, psihijatar, medicinske sestre, farmaceut, logoped, psiholog, nutricionist, socijalni radnik…
– Simptomi variraju iz dana u dan, od sata do sata, od minute do minute. Iako smo stalno informirani o novim naprecima i spoznajama o toj bolesti, još se uvijek ne zna kako se sprječava nastanak, te kako se može u potpunosti izliječiti. Život s kroničnom neurološkom bolesti može biti težak, ali ljudi s Parkinsonovom bolesti obično nastavljaju voditi aktivan i ispunjen život. Poznati britanski biciklist Davis Phinney koji je obolio od Parkinsonove bolesti je napisao “Naučio sam prihvaćati svaki dan s Parkinsonovom bolesti takvim kakav jest i svaki dan s nadom poboljšavati kvalitetu života i činiti sve što je u mojoj moći da se bolje osjećam. Male stvari postaju velike svakodnevne pobjede.”
Svi članovi Udruge mogu dati svoj doprinos boljoj suradnji između liječnika, farmakologa, socijalnih radnika, fizioterapeuta, psihologa, pravnika i pacijenata. Potiče se razgovor i druženje tako da mnogi problemi koji muče oboljele izađu iz anonimnosti i potaknu drugačije gledanje na ovu, sve češću bolest. Posebno su važne aktivnosti kojima se poboljšava kvaliteta života.
– Redovite vježbe mogu pomoći u poboljšanju simptoma poput usporenosti, zakočenosti, za održavanje mišićne snage, dobrog držanja, poboljšanje ravnoteže, poboljšanje fleksibilnosti i pokretljivosti, poboljšanje srčane i respiratorne funkcije… Danas se priča i o usporavanju progresije bolesti redovitim vježbanjem. Nije bitno koju vrstu vježbe odaberete, šetnju, vožnju biciklom, ples, pilates, tai-chi, individualne fizikalne terapije, samo ostanite aktivni. Najbolje je vježbati kada osoba nije umorna te kada su simptomi pod kontrolom. To je najčešće u isto doba dana svaki dan. U uznapredovaloj fazi bi trebala biti redovna individualna fizikalna terapija, ne samo zbog bolje pokretljivosti i balansa, nego i prevencije padova te da ih savjetuje kako lakše obavljati neke stvari.
Sve potrebne informacije o bolesti, terapiji mogu oboljeli i članovi obitelji dobiti od svojih neurologa koji su educirani za bolesti pokreta, a i u Udruzi “Parkinson i mi”, te redovito slušati predavanja o novostima na tom području, kako živjeti s Parkinsonom, kako si pomoći, o vježbanju kod Parkinsonove bolesti, o radnoj terapiji, terapiji glasa, muzikoterapiji i sl.
– Bitno je imati nadu i biti pozitivan, jer to je i inače najjače oružje i tako se može popraviti kvaliteta života i biti sretniji. Nije bitno što nam se događa, nego kako reagiramo na to što nam se događa. Taj jedan pozitivan stav nošenja s bolesti druženje i edukacije koji udruga prenosi i u Hrvatskoj, sada će imati i oboljeli od Parkinsonove bolesti i članovi obitelji u širok zadarskoj regiji jer su pokazali inicijativu da naprave taj prvi pokret prema pozitivnom nošenju s bolesti. Nadamo se da ćemo skoro imati posebne rehabilitacijske centre, dnevne boravke i domove s educiranim timom koji ih zbrinjava, zaključuje Vuletić.
