Predsjednik Hrvatske udruge za medicinsko pravo dr. Miran Cvitković, specijalist pedijatar i subspecijalist intenzivne medicine, očitovao se o nemilom događaju obiteljskog nasilja na Pagu i pitanja socijalne zaštite stradale djece kojih je 54-godišnji otac bacio s prvog kata obiteljske kuće.
– Hrvatska udruga za medicinsko pravo drži iznimno bitnim iznijeti relevantne činjenice radi objektivnog sagledavanja predmetnih događaja, kao i shvaćanja uloge zdravstvenih ali i socijalnih radnika od strane sveukupne javnosti.
Percepcija koja je aktualizirana u ovim tragičnim događajima te koja je prihvaćena od strane određenih institucija, ali i nadležnih strukovnih udruženja, da se krivnja kod oba slučaja isključivo očituje kroz rad zdravstvenih i socijalnih radnika, a priori je pogrešna i promašena. Traženje neutvrđene i neargumentirane odgovornosti u radu pojedinih zdravstvenih i socijalnih radnika, a bez sagledavanja filozofije i načina upravljanja i organiziranja cjelokupnog sustava pružanja zdravstvene i socijalne zaštite nije dobro, što je Hrvatska udruga za medicinsko pravo u prethodnim priopćenjima već jasno istaknula. Paušalni pristup i nasušna potreba donošenja stavova prije realnog, objektivnog i temeljitog sagledavanja svih okolnosti nekog slučaja te prezentiranje istih u javnosti dopušta stvaranje slike o krizi stručnosti i profesionalnosti pripadnika pojedine zdravstvene ili socijalne profesije, premda je općepoznato da se sustav i zdravstvene i socijalne skrbi temelji na bezpogovornom i požrtvovnom radu upravo tih istih pojedinaca.
Svjedoci smo kakve posljedice u javnosti mogu prouzročiti nepravovremena i nekritična istupanja određenih institucija na primjeru tragične smrti u Metkoviću, a što je projiciralo potrebu reakcije građana s ciljem zaštite „optuženog” liječnika, kao i apela za organiziranjem adekvatnog sustava zdravstvene zaštite. Presliku toga možemo iščitati i iz slučaja na Pagu, odnosno vidljivo je nesnalaženje i državnih i strukovnih institucija koji u cijeloj problematici nemilih događaja čini se vide samo jednog krivca, a to je upravo opet pojedinac, zdravstveni odnosno socijalni radnik. Stoga se moramo pitati gdje je u svemu ovome sustav, odnosno gdje su institucije koje trebaju izgraditi i voditi sustav da funkcionaira na relevantan i učinkovit način. Zar se predmetna problematika pružanja kvalitativne i adekvatne zdravstvene zaštite i skrbi uistinu može riješiti naoko promptnim, ali nažalost post festum obavljanjem stručnih ili inspekcijskih nadzora da bi se javnosti prezentiralo i iznašlo krivca ( u slučaju Metković, pedijatrice Kaleb, a u slučaju Paga, sve izneseno upućuje na nekog od pojedinih socijalnih radnika).
Pitamo se jasno gdje je sustav te što on nudi, ali i što je nudio do sada i u Metkoviću i na Pagu. Odgovor je jasno još uvijek niječan, a već se danas može dogoditi neki drugi slučaj Metković. Po svemu sudeći i kod slučaja Pag ćemo u dogledno vrijeme biti svjedoci raznih stručnih mišljenja, više ili manje kritičnih objekcija i na kraju spočitavanja krivnje nekom „nestručnom” pojedincu, a moguće je i jednakoj reakciji i prosvjedu nezadovoljnih građana, ali i tu kao i slučaju Metković sustav neće odgovoriti ili neće znati odgovoriti.
Stoga Hrvatska udruga za medicinsko pravo poziva javno ovim putem sve institucije kako državne tako i strukovne i profesionalne udruge, da se konačno stane s apstrahiranjem situacija i samog sustava, te da se naslijeđeni zaostali relikti sustava socijalne skrbi i zdravstvene zaštite napokon napuste, kako bi svi naši građani imali ne samo deklaratornu nego i praktičnu sveobuhvatnu i cjelovitu zdravstvenu zaštitu i skrb, a zdravstveni radnici kao još uvijek najsvjetliji primjer predmetnog nedorađenog sustava, bili primarni jamac i zalog nove moderne budućnosti sustava zdravstva i socijalne skrbi.
