U prošlotjednoj emisiji „Stvoreni za Nebo” profesorica Mirjana Pinezić s Filozofsko – teološkog fakulteta u Rijeci upoznala nas je s moralnim krepostima te danas saznajemo nešto više o teološkim krepostima.
Teološke kreposti su ulivene – Božji dar. Čovjek je kroz povijest tražio vječno dobro, nešto što ga nadilazi, mogućnost transcendencije. Međutim, jedino kada se događa Božja objava, kad Bog sam dolazi čovjeku, onda ima ulivene kreposti kao jedan trajni stav koji čovjeka upućuje na Boga i oblikuje čitavu njegovu osobu gdje on biva sve više spreman za sjedinjenje s Njim, za blaženo gledanje i uživanje u Bogu. Tu se događa izlaženje iz samog sebe, kao i probijanje granice mogućnosti našega razuma.
Vjera je ona krepost koja pomaže da spoznamo Boga kao Istinu, vječno i nepromjenjivo. U vidu toga imamo uvida u dimenziju vječnosti i neprolaznosti te stvarnost spoznajemo u vidu samog Boga. Nada nas, pak, osposobljuje da težimo prema spoznaji Boga kao dobru. Budući smo spoznali da On jest, jedna prisutnost koja ulazi u naš život, događa se susret naše i Božanske osobe, ona naše težnje upućuje na Boga kao jedno dobro koje želimo posjedovati. Po toj kreposti možemo težiti za Bogom, za beskonačnim dobrom, ne možemo niti željeti to što On nama želi dati. Ljubav je ona koja nam pomaže da se događa to sjedinjenje, uprisutnjenje Boga samoga u našemu životu, kao i osposobljavanje svih našim mogućnosti i snaga, potencija za sjedinjenje s Njime, čini nas da Njega ljubimo iznad svega.
U svemu što činimo i radimo da bude ta vrhunaravna ljubav koju smo dobili i primili kao jednu stvarnost koja širi naše srce opet iznad tih naših mogućnosti – ljubimo onom ljubavi kakvom On sam nas ljubi. Moguće je ljubiti Božanskom ljubavlju i uzvratiti samom Bogu takvom ljubavlju, te ljubiti sebe i drugoga njegovom ljubavlju kao što nas Bog ljubi.
Svi se volimo u nekakvim granicama, dok se ne povrijedimo međusobno. Normalno je onoga tko je dalje manje ljubimo, obitelj i prijatelje više, da imamo izbore kome ćemo uputiti svoju afektivnost, dok se klonimo onih ljudi koji nam nisu posebno dragi. Božanska ljubav je ona koja nam daje da vidimo drugu osobu u svjetlu samoga Boga. Da vidimo tu nutrinu koja nam je zamračena jednom teškoćom, ako nam je druga osoba postala teška za razumjeti i nismo u mogućnosti vidjeti jednu cjelinu. To nije samo svjetlo, nego nova snaga i uzdignuće prema toj zadnjoj stvarnosti i pomaže nam da probijemo te barijere neprijateljstva, da se događa opraštanje i jedan mir koji je u nama prisutan te zadobivamo radost plodova duha i ljubavi da budemo sposobni darovati se i činiti dobro na zlo, opraštati i pobjeđivati mržnju. Izlijeva se jedna snaga koja ne dolazi od nas nego od posebnog suobličenja čovjeka s Trojedinim Bogom koji je sam u sebi ljubav i predanje.
Čovjek je sposoban za velika čudesa. No, nije dovoljno vjerovati samo da Bog postoji, treba Mu dopustiti da uđe u naše srce i da nas formira iznutra. Ulazimo u stvarnost koja je bila prisutna od samoga početka. Ako stalno koračamo tim putem vjere prepuštamo se volji Božjoj, što nas upućuje na konstantno produbljivanje vjere gdje prihvaćamo svoj križ i živimo svoj život u potpunosti te drugima pomažemo da upoznaju taj „Misterij”.
U svojoj slobodi mi pristajemo uz Boga, gdje nam i sakramenti pomažu. Ne smijemo biti preuzetni, stalno se oslanjati samo na sebe, jer kada dođemo do kraja svojih mogućnosti padamo u očaj, što je i mana današnjeg društva. Od želje za postizanjem uspjeha, da dođemo do vrhunca ostvarenja sebe, vrlo brzo prelazimo granicu te padamo u ponor beznađa, tu nas krepost nade podiže nazad Božjoj stvarnosti. Mi već sada živimo u Božjoj stvarnosti koja nas uči vidjeti kakav je svijet „u biti”. Trebamo vjerovati kako će sva ta stvarnost biti preobražena i dopustiti da milost Božja u nama djeluje, prožme naša srca i sve naše sposobnosti.
Ugodnu i obiteljsku nedjelju vam želim. Pax et bonum!
