Prije tri tjedna boravili smo u zajednici Cenacolo te smo u našoj emisiji Stvoreni za Nebo ugostili don Ivana Filipovića-
Pričali smo i s članom zajednice u Biogradu Sebastianom koji nam se otvorio o svome teškom putu ovisnosti, o kojem danas i slušamo.
Sebastian je odrastao je u četveročlanoj obitelji, s majkom, ocem i mlađom sestrom. Najveći problem je bio što su živjeli bez Boga. On sam nije bio otvoren prema strogom ocu, nije razgovarao o svojim problemima, nije bio slobodan razgovarati o sebi, bio je osjetljiv i nije podnosio svađe ukućana, nije se niti znao nositi sa životom te se počeo zatvarati i puno izlaziti. Prkosio je kako bi branio svoje osjećaje i htio se što prije osamostaliti. Sada, nakon toliko godina, vjeruje da je tražio Boga kojega nije našao u kući, iako je majka i išla u Crkvu, no snaga te molitve tada nije bila dovoljna.
S 14-15 godina počeo je često izlaziti, opijati se vikendom i zaljubljivati. U svemu tome krenulo je gubljenje njega kao osobe. Bavio se sportom, krenuo u gimnaziju, živio je u sebi potpuno drugu priču, strahovao je te se nije našao u tom životu koji je živio. Provodeći vrijeme vani, s 15 godina je počeo konzumirati lake droge, dok je sa 16 godina probao i teže. Uskoro su nastupile krađe, laži i manipulacije roditelja. Za svakoga je bila po jedna priča, koja bi njima pasala, kako bi dobio ono što želi. Živio je u kaosu kojega nije shvaćao, u kojem je i uživao. Mislio je da je omiljen u društvu i imao je djevojku te mu nije trebala obitelj. Kada su počeli problemi s policijom, krenule su i svađe s ocem. Saznalo se da se drogira te se ubrzo prestao baviti sportom. Nadalje, navukao se na heroin te s 20 godina završio na psihijatriji.
Nakon nekog vremena, skinuo se s heroina, ali je bio emocionalno istrošen i nezadovoljan, što je izazvalo depresiju i tjeskobu. Prijašnje ovisnosti zamijenio je drugima te opet nastavio izlaziti. Nastupile su ovisnosti o kokainu, alkoholu, kocki itd., sve što nije normalno za jednu mladu osobu. S 24 godine završio je u zatvoru na dvije godine zbog preprodaje droge, što ga je potaknulo da bude čist. Dobio je novu snagu i spoznaje. Smatrao je da će okrenuti svoj život, no, po izlasku iz zatvora, vratio se starim navikama. Nastavili su se problemi s policijom, pa je završio ponovno na psihijatriji i tako u krug. Bio je zarobljen, nije znao niti reći više što mu je. Bez obzira što je imao volju, sve maske koje je nosio kroz život, zarobile su ga u njegov prijašnji egoizam što ga je na posljetku opet slomilo i vratilo na psihijatriju. Iako je odlučio ići u zajednicu, mjesecima je nanovo padao i padao. Napokon je na majčine molitve Bog odgovorio. Krenuo kod majke na selo ostavivši sve iza sebe, ne govoreći nikome ništa. Spoznao je da Bog postoji, dobivši tračak nade za koji se uhvatio što ga je ponukalo da ode u izolaciju. Cijeli život mu je prolazio pred očima, nije mogao smiriti misli, nije spavao niti jeo. Jedva je čekao da to prođe i da uđe u zajednicu. Kada je ušao, uz sve ostale, pomogao mu je jedan čovjek, gdje je on prvi put vidio da postoji prijateljstvo. Zatvorio je vrata prošlosti i pao mu je kamen sa srca. Cijela zajednica mu je htjela dobro. Uvidjevši to, upoznao je Božju milost. Bio je ranjen i tvrdoglav no ipak nije posustajao.
Zaključuje kako samo vjerom u Boga i poniznošću može se puno pridonijeti svojoj napaćenoj obitelji, ili pak nekome kroz put čišćenja. Iako napasti uvijek ima, sva ta radost koju doživimo razbije ih te nam ozdravlja srce. Dogodi se da smo jedan dan povezani s Bogom, drugi dan nismo, opet treći jesmo. Bitno je ustrajati. Tako dobivamo novu snagu i energiju. Kroz zajednicu, kroz molitvu, patnju i međusobno pomaganje, napravljeno je veliko prijateljstvo, jedna poveznica za cijeli život. Naučena je velika poslušnost, dijeljenje sa zajednicom, a iznad svega, kako nositi Boga u srcu.
