Episkop dalmatinski Nikodim Kosović, ustoličen početkom listopada u Šibeniku, u razgovoru za Večernji list prisjetio se djetinjstva u Zadru.
Prvo mjesto koje ste istaknuli u svom govoru vaš je rodni grad Zadar, s najljepšim zalaskom sunca na svijetu. To ste izvukli iz vlastitih sjećanja?
Da. Pamtim iz djetinjstva ta divna jutra, a pogotovo večeri. Kako je Poluotok uglavnom zatvoren za promet, igrali smo se najčešće baš na rivi i gledao sam skoro svaku večer taj zalazak sunca.
Gdje ste točno živjeli?
U staroj Varoši, kod crkve Stomorice, kako se danas zove i ta ulica, a nekada se zvala Nikole Tesle.
Što su vam roditelji bili po zanimanju?
Obični radnici. Nisu završili neke velike škole.
Koliko je u obitelji bila važna vjera?
Bila je to klasična dalmatinska priča. Tata je uvijek govorio “idem kod crkve”, kako se to ovdje kaže, i išao je kod crkve, nije u nju ulazio osim da zapali svijeću i cjeliva ikonu nakon čega bi izlazio napolje. Ali zato nas je mama, koja je bila pobožnija, vodila svake nedjelje u crkvu. Nije da otac nije bio pobožan, vjerovao je u Boga, ali i danas vlada običaj da muškarci ne ulaze u crkvu, nego stoje ispred, susretnu se, vide i pričaju, dok su u crkvi žene s djecom.
Imali ste samo deset godina kada je vaša obitelj napustila Zadar 1991. Kako se danas i koliko sjećate tog razdoblja?
Sjećam se, ali ne bih mnogo govorio o tome. Imao je taj odlazak i negativne i pozitivne strane. Bio je to kulturološki šok, otići iz centra jednog takvog grada kakav je Zadar, na moru, s tim kamenom izlizanim od nogu ljudi koji su vjekovima šetali po njemu, pa onda doći u jedno selo u Šumadiji. Taj šok bio je još jači zbog razloga odlaska. To je značilo prekid kontakta s rodbinom, prijateljima, s ljudima koji su činili naš život i dolazak u novu sredinu koja je drugačija socijalno, kulturološki i na sve druge načine.
Cijeli intervju s episkopom dalmatinskim pročitajte na linku.
