U današnjoj emisiji „Stvoreni za nebo” tema je bila vrlo bitan blagdan za franjevačku duhovnost o kojoj nam je pričao fra Andrija Bilokapić, provincijal provincije „Svetoga Jeronima”, iz samostana „Sveti Frane” u našem zadarskom susjedstvu.
Na pitanje tko je zapravo bio sveti Franjo, te zašto je toliko značajan, fra Andrija je počeo objašnjavati kako je sveti Frane je jedan vrlo poznati čovjek kojeg je čak „New York Times” proglasio čovjekom našega tisućljeća. On je od svih prihvaćen jer je čovjek ljubavi, koji je živio s prijelaza 12. na 13. stoljeće. U tom razdoblju Crkva je bila u krizi, pokrenuti su križarski ratovi, u koje je i sam sveti Franjo išao. Tri puta je učio hodati, kao dijete i dvaput kao odrasli čovjek, onda se upitao: „Kome ću služiti, gospodaru ili sluzi? Čemu život? Tko sam?” Susreo se duboko sa evanđeljem, i rekao: „Želim živjeti evanđelje Isusa Krista!” te biva zahvaćen Kristom i otada živi sveopću ljubav. Čovjek je teške boli, što ljubav nije ljubljena, što se zbiva zlo, čovjek je pune zahvalnosti jer postoji što je ljubljen te mu ljudi i priroda (što ga i čini zaštitnikom ekologije) postaju ono što za Boga i jesu. Četiri godine nakon lutanja i samoće dolaze i drugi koji žele živjeti kao on te nastaje red franjevaca, poslije dolaze i djevojke na što on 1212. godine osniva klarise, te 1223. Franjevački svjetovni red gdje ulaze i oženjeni. Načelo reda franjevaca je da se prije negoli se uđe u red treba svega odreći i darovati sve što imamo te živjeti u poslušnosti bez vlasništva u beženstvu. Budući da sveti Franjo neobično obnavlja Crkvu i ljudske odnose, 50 godina nakon njegova iskustva svaka treća osoba u obitelji u Europi bila je u franjevačkom redu. Za njegova života 14000 robova je redovito objedovalo sa svojim gospodarima za istim stolom. Pokrenuo je snažnu socijalnu revoluciju, napominjući da smo svi iz istog izvora, i životinje i biljke i ljudi, te predstavljamo „sveopće bratstvo”.
Također je važan i za hrvatski narod. Protivni vjetar njegovu je barku bacio na obale Hrvatske, ne zna se gdje, možda čak i u Zadru, što zaključujemo iz činjenice da je u Zadru postojao samostan za njegova života. 1226., dvije godine nakon smrti svetog Franje, već papa piše da će ga proglasiti svetim. Fra Andrija nadodaje kako osobno smatra da je najveći dobrotvor Hrvatskog naroda. Duboko vjeruje da s onu stranu Srđa, Velebita, Mosora ili Biokova uopće danas ne bi bilo ostalo toliko vjernika, jer su živjeli pod Turcima kao vuci, da nije bilo franjevaca koji su tražili načine za prenositi evanđelje te su čuvali nacionalnu svijest. Zaštitnici su kulture, školstva, ljekarništva itd.
Nadalje, na pitanje kako živjeti franjevačku duhovnost, fra Andrija potiče na življenje evanđelja Gospodina našega Isusa Krista. Naravno, to nije skup ideja, teoretskih, filozofskih, ili pak pjesničkih, nego sama osoba Isusa Krista. Svačiji pojedinačni „ja” traži nečiji „ti” te čezne jer želi biti „mi”. Franjevačka duhovnost je „mi s Bogom”. Bog se u čovjeku utjelovljuje, a čovjek se u Bogu pobožanstvenjuje što predstavlja životnu razmjenu između Boga i čovjeka. To ne može ostati samo teoretsko, želi se utjeloviti u odnosima, u ljubavi, praštanju, milosrđu, sebedarju, prigibanju nad nemoćnima (obraćenje kod Franje počinje kad se prignuo i poljubio gubavca). Franjevačka duhovnost je Boga priznati Ocem, a sve što je stvoreno priznati braćom i sestrama. Stvoritelj ljubi svoje stvorenje te ako se spoznam ljubljenim, onda ljubim ono što je On rekao, stvarajući nove međuljudske odnose, sveopće bratstvo, nestaje „moje” i pojavljuje se „naše”, nema „ja” nego „mi” – izvor nam je sam Bog. Naravno, ništa od toga nije moguće bez molitve, napora, žrtve i boli, zaključio je fra Andrija.
Prošli put svi smo zajedno dobili zadaću moliti jednu deseticu dnevno. Ovu subotu slavit ćemo Gospu od krunice. Probajmo, zajedno, izmoliti ovaj tjedan po dvije desetice dnevno. Pomislite li da imate nešto pametnije za odraditi, odradite to, no kasnije se sjetite i izmolite barem jednu deseticu Gospi za mir u svijetu, u kući u obitelji, među supružnicima, među braćom i sestrama, među roditeljima i djecom. A mi ćemo sada, kao uvod u naš tjedan, izmoliti molitvu svetog Franje.
Gospodine,
Učini me oruđem mira:
Gdje je mržnja, da donosim ljubav.
Gdje je uvreda, da donosim praštanje.
Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo.
Gdje je zabluda, da donosim istinu.
Gdje je sumnja, da donosim vjeru.
Gdje je očaj, da donosim nadu.
Gdje je tama, da donosim svjetlo.
Gdje je žalost, da donosim radost.
Gospodine, učini da ne tražim:
da me ne tješe, nego da ja tješim druge;
da ne zahtijevam da me razumiju,
nego da se trudim razumjeti druge;
da ne tražim samo da me ljube,
nego da i ja ljubim druge!
Jer tko se daruje, prima:
tko prašta, bit će mu oprošteno
i tko umire sebi, rađa se za vječni život!
Mir vam i dobro!
