Branitelj koji sa svojom obitelji živi u hotelu Iž, bez struje i vode, u njemu je ostvario svoj dom i po Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ima pravo u njemu boraviti, a država ga, barem prema tužbi koju je podnijela pred Općinskim sudom u Zadru, nema pravo izbaciti.
Presudio je tako jučer sudac Marko Baraka u sporu države koju je zastupala ODO Zadar i r. U., kojeg je zastupao odvjetnik Davor Ukalović, a u kojem je od četveročlane obitelji traženo da napuste apartman 11 u zgradi hotela Iž.
Sadašnji stanar državi nije osporavao vlasništvo, ali je u odgovoru na tužbu naveo kako je u hotelu Iž dobio privremeni smještaj, kako su mu isključeni voda i struja, no budući da nema nikakve imovine, a sve što ima od primanja je mala mirovina, nema drugog prostora u kojem bi stanovao.
– Obraćao sam se i Gradu Zadru za socijalne stanove, oni su me uputili na Ministarstvo obrane. Jednostavno nemam kuda izaći s obitelji, ženom i dvoje djece, jedino na cestu, naveo je u odgovoru na tužbu.
Osim toga, usvajanje tužbenog zahtjeva značilo bi povredu prava na dom zajamčenog čl.8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Ustavom RH. Naime, u praksi Europskog suda za ljudska prava da je nezaobilazno tumačenje da dom čine prostorije s kojim je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu povezanost, bez obzira nastanjuje li ih zakonito ili bez ovlaštenja. Privatni interes tuženika jači je od javnog interesa zahtjevatelja iseljenja jer tuženik nema u vlasništvu drugu nekretninu, niti može osigurati drugi smještaj.
Prvostupanjski sud smatra da je tuženik nesmetanim useljenjem i neprekidnim stanovanjem s obitelji od 2003. godine, kontinuiranim življenjem u spornom apartmanu, odgojem i podizanjem djece u tom apartmanu koji je postao njihova socijalna sredina, pa su i djeca upisana u vrtić i mjesnu školu, ostvario dovoljno jaku, stvarnu i kontinuiranu povezanost s tim prostorom kao stambenim i da predstavlja njihov dom, a zahtjev tužiteljice za iseljenjem svakako predstavlja čin kojim se pravo na dom tuženika oduzima, pa prvostupanjski sud zaključuje da primjenom testa razmjernosti pravo tuženika na dom je jače od prava tužiteljice kao vlasnika, odnosno da je privatni interes tuženika jači od javnog interesa tužitelja.
