U današnjoj emisiji “Stvoreni za nebo” pričali smo o Preobraženju Gospodinovu, svetom Dominiku i svetoj Klari Asiškoj.
Blagdan Preobraženja Gospodinova, kojeg Crkva slavi 6. kolovoza, tj. danas, opisuje nam događaj Isusova odlaska na visoku goru, u osamu na molitvu, gdje je sa sobom poveo trojicu svojih najbližih suradnika – apostole Petra, Jakova i Ivana. Isusovo preobraženje pred trojicom učenika slika je i predokus Kristova slavnog uskrsnuća, a također i temelj nama za čvrstu vjeru u vječni život i ljepotu nebeske slave. Ukazanje Mojsija i Ilije, kao nositelja zakonodavne i proročke vjerodostojnosti Staroga zavjeta predstavlja potvrdu postupnosti Božje objave koja svoju punina zadobiva u Isusu Kristu. Pečat tome je sam Bog, koji progovara i objavljuje Isusa kao svoga Sina, Ljubljenoga, kojega smo pozvani slušati, svakodnevno preobražavati svoj život i usklađivati s njegovim, kako bismo jednoga dana ušli u nebesku slavu. Štoviše, u tom se događaju očituje Božje trojstveno objavljivanje, gdje Bog Otac progovara iz oblaka i proglašava Isusa Kristom dugoiščekivanim Mesijom, a snaga Duha Svetoga pokazuje svoju preobražavajuću dubinu u svjetlosti koja ga je obuzela.
S obzirom na to da se Kristovo preobraženje zbilo u osami, na visokoj gori, Taboru, u spomen na taj veličanstveni događaj, 1924. god. na Taboru je podignuta velebna bazilika Preobraženja Gospodinova, te njezinoj je izgradnji bitno pridonio franjevac Ivan Franković, i koji je zajedno s hrvatskim biskupijama i župama organizirao sabirne akcije i za to kupio drvenu građu, te je uz to još od hrvatskih velikaša i šumskih udruga izmolio hrastove, baš za crkvu na Taboru. Kao blagdan koji vrijedi za cijelu Crkvu, uveo je tek papa Kalist III. 1457. god., i to kao zahvalu za pobjedu nad Turcima, koju je ostvarila kršćanska vojska pod zapovjedništvom Janka Hunjadija i sv. Ivana Kapistrana 22. srpnja 1456. Vijest o toj pobjedi u Rim je stigla 6. kolovoza, te je stoga taj datum i određen za slavlje blagdana.
U tjednu pred nama, 8. kolovoza, slavit ćemo i svetog Dominika Guzmana, utemeljitelja Reda braće propovjednika ili dominikanaca. Sveti Dominik je rođen 1171. u Caleruegi u Kastilji, i to u vrijeme kada je dobar dio Španjolske bio pod Arapima. Kao dijete od pet godina bio je povjeren ujaku svećeniku na odgoj i školovanje, a takva se odluka pokazala mudrom, jer se uistinu pronašao u svećeničkom pozivu i filozofsko-teološkoj izgradnji. Imao je prilike steći dobro obrazovanje i imao je mogućnosti posjedovati skupocjene knjige, no kada je u španjolskoj zavladala glad, prodao je svoje knjige kako bi od dobivenog novca mogao nahraniti siromahe. Taj je njegov čin bio posebno poticajan i za njegove školske kolege i za profesore, tako da se kod mnogih pomalo oblikovala svijest solidarnosti sa siromašnima i napuštanje života u lagodnosti.
Putujući kroz Francusku našao je ondje mnoge ljude koji su, zbog nepoznavanja svoje vjere, olako prelazili na tada sve raširenije vjerovanje katara u boga dobra i boga zla, što ga je i nagnalo da se bori za ljepotu izgubljene prave vjere. Dominikanci su tako, po odobrenju tadašnjeg pape Grgura IX. 1233. god., postali službeni propovjednici protiv krivovjerja katara. Uz to, osnovao je i ženski samostan 1207. god. Sveti je Dominik umro 6. kolovoza 1221., a 1233. god. papa Grgur IX. proglasio ga je svetim.
Kako su dominikanci bili službeni istražitelji heretičkog djelovanja katara (inkvizitori), ubrzo su stigli i u Hrvatsku. Svoj prvi samostan na našem tlu osnivaju 1225. god. u Dubrovniku, a uskoro i u Čazmi, te potom po cijeloj Hrvatskoj. Od samog su se početka dominikanci bavili izučavanjem knjiga, a posebno teoloških znanosti. Upravo su oni osnovali prvo hrvatsko sveučilište 1495. godine, kada je njihovo učilište u Zadru, osnovano 1396. godine, uzdignuto na sveučilišnu razinu.
Kao zadnju temu spomenuli smo svetu Klaru Asišku koju slavimo 11. kolovoza. Sveta Klara Asiška je rođena u plemićkoj obitelji 1193. god. u talijanskom gradu Asizu. Oduševljena idealom siromaštva kojega je pronosio njezin sugrađanin i suvremenik sveti Franjo Asiški, odlučila je, unatoč protivljenju svoje obitelji, pobjeći od kuće i pridružiti se subraći svetog Franje, koji su obitavali u crkvici Porcijunkuli. To je učinila, iskravši se noću, u svojoj 18. godini 1211. god. Mala braća su joj napravila mali samostan uz crkvicu svetog Damjana, u koju su s njom došle živjeti i druge djevojke nošene istim idealima siromaštva, čistoće i poslušnosti, a nazvane su siromašne gospođe ili, po njoj, klarise. Klarise pripadaju drugom franjevačkom redu, a žive prema Pravilu kojega je napisala sveta Klara, prvom pravilu kojega je napisala jedna žena. Sveta Klara je ostala na čelu reda sve do svoje smrti 11. kolovoza 1253. god., odnosno narednih 40 godina, a kasnije su joj se pridružile i njezina majka i sestre. Već dvije godine nakon smrti papa Aleksandar IV. proglasio svetom. Štuje se kao zaštitnica očnih bolesnika, lijepog vremena, zlatara, vezilja, televizije itd.
Po jednoj zgodi, gradonačelnik Asiza Arnaldo Fortini, radio je na pripremama oko proslave 7 stoljeća od smrti svete Klare, izučavao je dostupne spise o njoj, pa je tako u spomenutoj legendi Tome Čelanskog pronašao zapis u kojemu se opisuje nesvakidašnji događaj. Tako je ondje napisano kako je na jedan Božić sveta Klara bila u takvim bolovima da nije mogla otići na Jutarnju, te je ostala sama u krevetu, dok su ostale sestre otišle na molitvu i ostavile ju samu. Žaleći što i sama nije mogla poći, uzdahnula je i zavapila: »Gospodine Bože, evo sam ti sama ostavljena na ovome mjestu!« Nakon toga je čula pjevanje i sviranje orgulja iz crkve, iako je fizički bila tako udaljena da to nije mogla prirodnim putem. Zato je Fortini došao na zamisao da se televizija, koja je u ono vrijeme bila revolucionarno otkriće, posveti upravo svetoj Klari, te je sveta Klara proglašena zaštitnicom televizije 1958. god.
Za kraj, pomolimo se zajedno:
Klaro, srce ispunjeno, potakni radost.
Klaro, opijena ljubavlju, usmjeruj našu nježnost.
Klaro, imenom i životom, vodi nas u noći.
Klaro, silino Duha, odagnaj naše strahove.
Klaro, svjetiljko sa stola ujedini nas kao obitelj.
Klaro, očiju bistrih, skini prašinu s naših trepavica.
Klaro, majko i sestro, moli za nas.
Moli za ove ruke koje se ponekad smetu.
Moli za ove oči koje se ponekad zatvore.
Moli za ovo srce koje ne ljubi kako bi trebalo.
Klaro, majko i sestro, moli za mir koji nam nedostaje,
za nadu koje nemamo, za radost koja se trne.
Klaro, majko i sestro, moli Gospodina da nam udijeli dar vjernosti
i dar nove braće i novih sestra. Amen!
Mir i dobro!