Lijepo je kada nam dođe velik broj turista. Neka vide ljepote našeg kraja, uživaju u ljetnim radostima, budu dio naše svakodnevice, dio nas.
Manje je lijepo kada nam dođu gosti poput ove poljske obitelji koja je svoj automobil parkirala na plaži tri i pol metra od mora, uzdužno.
Uz to smjetili su se točno na mjestu gdje se ulazi i izlazi iz mora i gdje u pravilu nitko i nikada ne zauzima poziciju, ne stavlja svoje ručnike i ležaljke.
Svi mi na plažu dođemo po svoj dio mira i mora. Ima toga dovoljno za svih. I domaće i strane. Žute, crne, bijele…
Ova je plaža javna, “divlja” i pristupačna svima, po mnogo čemu urednija i čišća od onih pod koncesijom. Valja to zahvaliti prije svega kulturi ljudi koji ju koriste.
Postoje i oni koji se ne mogu staviti u takve uljuđene okvire. U jednu ruku, bude vam ih žao. Drugom bi im najrađe pokazali kojim putem da odu.
Samo, onda bi svjesno od takvih preuzeli epitet divljaka. A to je ono što nam najmanje treba jer na plažu smo došli po svoj dio mira i mora.
