Kako je izgledala obnova Zadra nakon II. svjetskog rata, što su predlagali arhitekti koji su se javili na natječaj za urbanističko rješenje novog Zadra, što je u to vrijeme o Zadru mislila socijalistička vlast, u kojoj su mjeri i na kojim lokacijama respektirane zakonitosti struke… samo su neke od tema koje je u četvrtak navečer obradila doc.dr.sc. Antonija Mlikota u okviru predavanja: “Društveno angažirana umjetnost i obnova povijesne jezgre Zadra nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu”, piše Zadarski list.
Okupljeni su mogli vidjeti brojne skice ideja za obnovu grada koje su pristigle na tada aktualan natječaj, slike razrušene gradske jezgre, fotografije prije i poslije obnove, čuti zanimljive informacije o političkim prilikama i njihovim reperkusijama na brzinu i način obnove, informirati se vrlo temeljito o Zadru, prije svega, četrdesetih godina, gradu koji danas onakav kakav je bio, egzistira u sjećanjima sve manjeg i manjeg broja ljudi.
– Šest godina nakon završetka II. svjetskog rata začuđeni turisti su znali pitati Zadrane kako mogu živjeti u gradu razorenom poput Pompeja. Mislim da to pitanje najslikovitije opisuje stanje u Zadru u to vrijeme, rekla je Mlikota prisutnima prikazavši vrlo zanimljive i danas gotovo nevjerojatne ideje za obnovu grada koji bi, da su nadležni prihvatili neke od njih, danas izgledao potpuno drugačije.
– Prvi regulacijski plan za obnovu Zadra izrađen je 1946. godine i s njegovim izradom se krenulo prije nego što su završena ratna djelovanja na zadarskom području. Autori su bili arhitekt Milovan Kovačević, Božidar Rašica i Zdenko Strižić. I iako je temeljno stajalište bilo da se na obnovi Zadra trebaju primijeniti osnovni principi moderne arhitekture koja je u konačnici trebala rezultirati s dovoljno sunca, zraka i životnog prostora za sve, bio je to vrlo radikalan i, moglo bi se reći, utopijski plan. Plan je 1948. godine odbačen i stavljen izvan upotrebe, a kako Zadar nije bio proglašen novooslobođenim područjem, nije dobivao posebna savezna sredstva za obnovu te je bez regulacijskog plana bio prepušten vremenu i propadanju. Kao takav bio je izvrstan izvor besplatnog građevinskog materijala za cijeli ondašnji Kotar Zadar. Gradske vlasti su bez dozvole nadležnog Ministarstva i nadležnoga Konzervatorskog odjela u Splitu izdavale dozvole za gradnju i rušenje postojećih zgrada, često bez dokumentacije i bez arheoloških istraživanja. Zadar je od politike pa i stručne javnosti bio ignoriran sve do dolaska Miroslava Krleže u grad, koji je prilikom posjeta Zadru 1948. godine otvoreno kritizirao gradske vlasti zbog lošeg odnosa prema spomenicima. Nakon toga je Akademija poslala sredstva za ostakljivanje kulturno-povijesnih spomenika u Zadru, što možemo smatrati inicijalnim događajem u obnovi grada. Veliki književnik, politički moćnik i u ono vrijeme potpredsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti bio je dovoljno utjecajan da svojim komentarima pokrene bolju skrb za povijesne spomenike od strane gradske vlasti, ali i da preko JAZU izvrši prve popravke na njima. Dolazak Miroslava Krleže u Zadar toliko je važan za tijek poslijeratne obnove i sudbinu Zadra da bi se svakako trebao značajnije upisati u povijest grada, istakla je Mlikota.
