Žene u Domovinskom ratu Zadar poslale su pismo potpore bivšem ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću.
Pismo donosimo u cijelosti:
U Hrvatskoj je već tisuću godina na djelu stalna borba između naroda, njegove želje za državom, slobodom i ponosom s jedne strane i politika veleizdaje s druge strane.
Stoljećima želimo biti svoj na svome, ginemo i branimo se od svakoga, želimo slobodu i dostojanstvo, a s druge strane sve što obranimo, politika stalno izručuje, izdaje, vara, gradi tuđe slobode i vrijednosti, a mi polako nestajemo.
Od svih neprijatelja koji su napadali Hrvatsku, hrvatski jal i taština mogu se smatrati najgorim, jer ovaj narod još nije našao pravi način obrane protiv ovog zla. Od prvog spomena hrvatskog imena, u Hrvatskoj postoje dva svijeta, dvije verzije, dva odgovora i dva rješenja. Ova se dva svijeta očito nikada neće pomiriti, a ono pomirenje koje je ponudio dr. Franjo Tuđman u hrvatskom Domovinskom ratu, vrijedilo je samo za ono hitno stanje rata. Očito je, da kao narod nemamo snage oduprijeti se vlastitoj poniznosti, jer smatramo kako je za nas najbolje vući svoje okove bijede i mizerije iz onih olovnih vremena komunističke kuge koja je ubila milijune Hrvata.
Kada je utemeljen HDZ, mislili smo kako je došlo vrijeme otkupljenja za sve one patnje i križeve koje su nam u sto godina komunističkog terora uglavili jugoslaveni i titoljupci. Vjerovali smo kako napokon Hrvatska nema nikog svog na drugoj strani, pristali smo zatrpati sve jame i bezdanke, sve smo oprostili, jer smo željeli da Domovina bude iznad svih nas, iznad naših karaktera, iznad svega što smo propatili. To je bila pobjeda našeg naroda i ostvarenje stoljetne težnje za Hrvatskom državom.
HDZ je bio naša inspiracija iz koje smo crpili snagu da otrpimo rat, poraće, krize, poniženja. Ništa od vas nismo tražili, predali smo vam Domovinu koja je bila čista i nevina, obranjena činom ljubavi i žrtvom onih koji nisu s ničim kalkulirali. Trebali ste samo ljubiti svoj narod, cijeniti našu žrtvu i graditi Hrvatsku u kojoj ima mjesta za sve, ali se mora ići redom, Bog, obitelj i svoj narod.
Međutim, niste htjeli živjeti u duhu sa svojim narodom, odmetnuli ste se, krali, prodavali, lagali, vrijeđali, udružili se sa crvenim, zelenim, žutim i crnim vragovima i ono što je najgore – izdali ste svoje vlastite ljude i bacili svoj vjerni narod farizejima u ralje.
Tko bi vam oprostio toliko lutanja, grešaka, kapitalnih, kardinalnih? Kome bi toliko grijehova i promašaja bilo oprošteno, koji bi narod mogao biti tako velik kao što je naš narod?
Oprostili smo, jer nakon što ste doveli zemlju do ruba propasti, i državničkog i narodnog, iz nutrine, iz onog „tuđmanovskog” sadržaja ukazali su se ljudi poput doktora Zlatka Hasanbegovića. Ljudi poput njega bili su ona iskra koja je izvukla naše umorne hrvatske oči i dušu ispod pokrova obamrlosti i apatije. Ponovno smo osjetili nadu i želju za stvaranjem, za uzdizanjem i zajedništvom. Postali smo živi dionici svoje sudbine. Izašli smo na glasovanje i odlučili da ste vi naš izbor.
Ali među vama se stvari ne rješavaju povjerenjem i uvažavanjem, vi ste ipak željeli biti samo mrtva priroda i prebrojavati sve prema svojim mjerilima. Kada smo vas ugledali, upitali smo se, tko su ovi ljudi? Niti jedan od vas nije rođen u ranama Hrvatske, niti jedan od vaših očeva nije patio za Domovinom, pače još gore, svi ste djeca onih koji su do zadnjeg trena oklijevali na koju stranu obale treba pristati, ukrcali su vas u zadnji brod za Hrvatsku. Ova zemlja nikad nije dobivala svoju hranu sa vaših visova, nego je uvijek morala hraniti vaše nezasitne jugofilske ambicije.
Ljubav onih koji daju oprost treba uvažavati i više od toga treba je moliti i tražiti. Trebate znati da se stvar ovdje ne rješava izborom među vama, već poklanjanjem vjere onima koji su birali iz svojih uvjerenja. Onaj tko se tako ponaša ne bi ničim izgubio na vrijednosti, već upravo suprotno dobio bi ono što je najvažnije, povjerenje onih koji su stvorili ovu zemlju i otkupili grijehe vaših očeva i vas samih, boreći se, dajući mladost, radost, zdravlje i život za Hrvatsku. Onome kome ovaj narod dodjeli funkcije u ovoj državi, imperativ mora biti čuvanje dostojanstva naroda, a ne čuvanje svog autoriteta.
Najtužnije je gledati izabrane saborske zastupnike HDZ-a, koji su digli svoju ruku protiv onoga što je narod želio, samo zbog svojih nezasitnih guzica i ambicija koje ne mogu pratiti s ničim osim bavljenjem najrasprostranjenijim sportom među HDZ-ovcima, a to je rektalni alpinizam. Sramite se, kukavice, šarlatani, prodane duše, vi ste klasificirana hrvatska trulež! Danima gledate kako doktora Hasanbegovića napadaju sve vrste šišmiša i vrana, kako mu spotiču noge oni koji su došli na vlast zahvaljujući njemu i takvima kao što je on, pognute glave mrmljate među sobom i mičete se od njega kao da je on problem, a ne upravo suprotno, on i takvi vrhunski ljudi i članovi vaše stranke riješili su vaš problem i problem svih nas domoljuba.
Zamislite samo da su tako naši branitelji ostavljali svoje ljude po bojištima, ranjene i napadnute. Prodali ste naše snove radi svoje bijedne plaće i svojih privilegija. Jedino ste vi gori od onih koji su napadali dr. Hasanbegovića, jer ga niste branili. Služi li vam na čast, izabrani zastupnici svoga naroda, zvati se uopće članovima HDZ-a?
Mislite da ste izvukli svoje guzice svojom šutnjom, niste, samo ste izvukli svoje plaće i blagomilni pogled svog stranačkog šefa, koji više voli i cijeni one koji sudjeluju u ponižavanju i pljuvanju svog naroda, nego one koji su stavili svom narodu na raspolaganje svoje poštenje, znanje, svoju odanost i ono što je najvažnije, bezuvjetnu ljubav. Izgubili ste obraz i ono što je još vrijednije, našu pažnju i poštovanje, a niste dobili zauzvrat ništa. Vidite Judini sinovi, Isusa su pljuvali, tukli i razapeli, a on je ipak ostao Bog, tako ćemo i mi ostati Hrvatski narod i tako će i dr. Zlatko Hasanbegović ostati još bolji i veći Hrvatski muž.
Hrvatski narod pamti i nagrađuje svoje istinske sinove, za razliku od Hrvatske koja uvijek više voli one koji je izdaju, ruše, pale i prodaju. Nismo mi samo mala skupina neškolovanih i ognjištarski žena, nemojte se zanositi našom skromnošću, mi samo imamo hrabrosti reći vam ovo u vaša nezasitna izdajnička lica, jer neće proći puno vremena kada ćete se ponovno doći šepuriti među nama, tražeći naš glas. Nećete ga dobiti, jer koliko god da je mali i da se ne čuje, vi ga možete dobiti samo iz naših dolina koje nisu blještave i kičaste kao vaše umišljene visine. Ostati će te sami kao i svi koji oklijevaju, u svom strahu i nemiru.
Tko nanosi nepravdu, nesretniji je od onog koji je trpi. (Demokrit)
