Osjećate li se nekada kao da samo radite i trošite, u strahu što sad novo trebamo imati. Slažem se da su nove generacije mladih ponekad gore nego one ranije, no stariji se baš i ne pitaju kako je mladima živjeti pod teretom okoline, nametanja, medija i sl. Prije je postojala jedna „slična klasa" za svih, u Trstu su se kupovale traperice, svi su imali iste. Bilo je nekako „zdravije" i „normalnije". Danas s nama manipuliraju, na nesvjesnim i svjesnim razinama. Manipuliraju nama putem povezivanja običnih reklama za gume za automobil ili detrdžente za pranje rublja, to moramo imati. Onda unutra „ubace" nešto najčešće seksualne prirode. I tako počinju manipulirati seksom. Isto tako, počinjemo gubiti svoju prirodnost, bilo mušku ili žensku jer nam netko drugi nameće što bi trebali nositi, kako bi trebali izgledati, koliko mišića imati, kilograma. Koju boju kose, odjeću...

Prošetajte gradom, danas se voze kolica za novorođenčad čija je cijena koliko i nečiji sasvim normalan automobil, a gdje je ostala oprema? Tko nam to nameće? Kako su djeca prije preživljavala bez tolikih silnih troškova? Žena u reklami za sirni namaz s četvero djece i suprugom izgleda kao manekenka od 20 godina. I netko takav će reći da je to tamo normalno, a životi naših baka i prirodnih žena nisu. Radi zarade su promijenili mnoge stvari. Danas ako nisi upisan u neku teretanu, ti si lud čovjek. To se mora. Farmaceutske kompanije zarađuju na našem neznanju jer ne razmišljamo. Nude nam prirodne kreme čija je cijena skoro vaša cijela dnevnica, a rijetki od nas će shvatiti da ako je krema s kokosovim ili maslinovim toliko dobra, da sigurno nema ničeg lošeg da nekad koristimo pravo maslinovo ulje koje imamo. Možda i bolje. Ali mi moramo pratiti trendove. I sve to skupa „masno" platiti. Obični baloni za djecu u trgovini koštaju 7, 8 kuna. Ako je na njima trenutno poznati lik iz crtanog filma ili dječje serije onda je cijena i više nego dupla. Dječji rođendani nalikuju na vjenčanja sa svim pripremama i troškovima. A mi ćemo to sve financirati. I dopustiti da netko drugi s nama upravlja. Nečije torbice i cipele koštaju koliko prosječna plaća „običnog" radnika. Nekada je to sve bilo sve jednostavnije, nije ni čudno da mladi i stariji sve više nemaju kontrolu nad samim sobom. Nije lako živjeti pod pritiscima na poslu, doma, u školi, razredu, okolini, medijima, društvu... Od silnog stresa i pritiska, počinjemo gubiti onu svoju istinu u nama. Jer oni koji „zagrebu"u takve sustave i krenu govoriti istinu, obično budu prozvani. Ove godine nećemo nositi neki komad odjeće, ali iduće će neki barba iz modnog svijeta radi svoje dobrobiti nešto proglasiti modernim i mi ćemo to odmah staviti na sebe. Djeca će nam prerasti odjeću i obuću u roku tri mjeseca, ali mi ćemo ih svejedno obući u „marke". Tko garantira da su kvalitetne? I jel djeci trenerka od toliko novaca doista potrebna? Mogli smo uložiti u neki radni materijal koji bi im donio znanje, kreativnost, kritičko razmišljanje... Neki ljudi nemaju za gorivo, ali imaju automobile u vrijednosti prosječnog stana. Djeca od nas pitaju određene stvari jer... onaj u dvorištu ima to isto, onaj u razredu ima... A nama ne preostaje drugo, nego opet isprazniti novčanike. Plaće sve manje, „moranja" sve veća, bolesti sve više, porezi sve veći, cijene sve više... Ima li konstruktivnog rješenja? 

O ovoj temi razgovarali smo sa poznatom psihologinjom Ljubicom Uvodić- Vranić, koja se kroz svoj angažman u medijima nesebično trudi potaknuti narod da kritički razmišlja o životnim temama. Nadamo se da ćemo i češče njene poticaje pročitati na ovim stranicama.

Za početak, recite nam, za čitatelje 057 portala, s čim se bavite?

" Vidim svoj posao kao poziv, sebe kao osobu koja u profesionalnom smislu ima u fokusu zdravlje klijenta. Kao što anesteziolog ima anesteziju, kirurg skalpel, imam svoju osobnost, iskustvo razgovora s više tisuća ljudi, strpljivost i predanost koja mi omogućava da uspostavim ljudski kontakt s mojim klijentima. U svom radu potvrđujem poznatu izreku da - psiholog može biti prijatelj koga niste imali! Razlikujem se od vaših prijatelja po znanju i iskustva u razumijevanju ljudskih odnosa i ponašanja i sposobnosti da vas potaknem na avanturu promjene."

Osjećamo se nekada robovi kapitalističkog društva, da kao autopiloti trošimo i radimo. Ideja da nešto uštedimo najčešće „padne u vodu" jer i ovaj mjesec moramo platiti još nešto. Jel to sve skupa zdravorazumski?

„ Psiholozi ako žele mogu pomoći ljudima. Ali mogu i ne željeti. I djelovati iz drugog kuta. Psihologija pomaže ljudima da bolje razumiju svoje kapacitete i svoje mogućnosti, da izađu iz svojih manjih zabrinutosti i oslobode svoju kreativnost. Ali kao što i nožem možemo odrezati komad kruha ili komad kolača, a možemo nož, nažalost upotrijebiti i kao oružje, tako i psihologija može biti zloupotrebljena. Ustanovili da se ljude može nagovoriti tj. manipulirati da kupe i troše stvari koje im ne trebaju. Danas mnogi ljudi rade po cijeli dan da bi kupili ono što je IN, što se navodno mora imati. Ako nisu vidjeli najnoviji hladnjak koji je sebi kupio susjed jer ne stignu otići susjedu na kavu, vidjet će taj hladnjak u reklami na TV u tisku ili će dobiti letak u poštanski sandučić, Frižider ili neku drugu takvu NAJNOVIJU stvar svejedno ali svatko tko drži do sebe to MORA IMATI. Kad se to kaže na engleskom još je uvjerljivije: MUST HAVE. Danas je sve nešto, ako bolje pogledate; MUST HAVE. Koliko smicalica da nas nagovore da kupimo nešto bez čega bi mogli i što se pokvari prije nego smo otplatili zadnju ratu. Ucjenjuju nas s emocijama, u reklami su djeca na koja smo slabi. Koriste se životinje koje mnogi ljudi vole. Glumci i druge poznate osobe reklamiraju nove, novije i najnovije proizvode. Labirint kroz koji prolazimo u nekim dućanima složen je tako da na razini očiju ima police koje moramo vidjeti da bi smo prošli kroz dućan do blagajne. Na tim policama su skuplje stvari nego na donjim policama za koje se treba sagnuti. Kolica koja punimo nam olakšavaju kupovinu. Glazba svira baš onaj divni novi, najnoviji hit. A plaćanje? Prava sitnica samo par stotina kuna mjesečno. I tako godinu ili dvije. A još neki drugi proizvod, samo par stotina kuna mjesečno.... I tako se rate nakupe. A što ako obolimo? Ostanemo bez posla? Tko će platiti zaostale rate? Ušli smo u dućan zbog kruha i mlijeka a izašli natovareni sa stotinu stvari. Razmislimo, jesu li nam baš sve te stvari nužne? Možda smo samo žrtve psihologa koji rade u marketingu?"

Mi smo odlučili otići u trgovinu kada smo dovoljno „dobri" sa sobom da ne kupujemo ono što nam tog dana doista ne treba. Možda bi bilo dobro prethodno imati i papir na kojem piše što stvarno trebamo. Nije loše možda pročitati nešto i educirati samog sebe o financijama i financijskoj pismenosti. Zašto dopustiti da kroz novac koji manipulira ljudskim životima, netko od nas, radi nedostatka kontrole nad svojom zdravom pameću i životom upravlja i našim životima i životima naših obitelji? Treba li nam sve to i zašto nam (ne) treba? Možemo li danas odlučiti drugačije i bolje za sebe? Trebamo li dobiti neku bolest, da bi se vratili sebi i razmislili što je ono zbog čega se stvarno isplati živjeti i čemu naš novac služi? Kao sredstvo da mi upravljamo njime ili on nama?