(U moru loših vijesti ne mogu odoliti napisati jednu Bolesno POZITIVNU)
Malo poslije srebrnog pira naše države, sklopljenog sa nama, još se ne mogu oteti dojmu koji me ispunjava cjelovito, kakva nam je i država. Mirnom reintegracijom zakopali smo i zadnje gene agresivnosti pronađene u domovinskom ratu. Složni, ka na radnim akcijama bivše države, obnovili smo i izgradili sve ruvinano i zamišljeno. Posla nemaju samo akutni neradnici. Vidici blagostanja pucaju ka nepregledne livade procvalih radosnih boja u proliće. Točno me stra koliko je sve dobro, stra me da ne umren od lipote.
Lipo li je viditi sritne radnike potkožene vanserijskim plaćama. Smija i pisme na svakom kantunu. Zajebancije i škeraca samo za razbiti monotoniju savršenog. Koga briga za politiku kad nam je vako dobro. Koga briga za ljude druge vjere, boje i nacije kad imamo svega u izobilju. Ljubav (ali samo sritna), radost i tolerancija jedine su teme svakevele glazbenih i filmskih festivala.
Turisti dolaze viditi nas. Nas ljude! Pokušavaju precrtati model savršenog lokalnog univerzuma. Tepaju nam da smo Zen. Ne žele se slikati zajedno sa nama, žele ovjekovječiti čistu pozitivnu energiju. Klanjaju nam se. Mi smo država obožavanja – obožavana država. Di smo mi od ovog bolesnog svita u svitu oko nas? Kilometrima, miljama, svjetlosnim godinama daleko.
I sad ko ne viruje u ovo što je napisano, neka protrlja oči i pročita još koji put.
Ponavljanjem čitanja ovog teksta sve ćete više virovati.
Kako lipo lažen! (ovo pročitajte samo jedanput)
