Priča o mladoj Zadranki Antoniji Maričić, djevojki koja je početkom 2015. godine odlučila donirati pramenove kose za potrebe oboljelih od malignih bolesti, da bi samo nekoliko mjeseci kasnije sama oboljela od Hodgkinovog limfoma, jučer je odjeknula Hrvatskom. Djevojka je to o kojoj smo pisali u kolovozu kada smo najavili humanitarni koncert koji su za njene potrebe organizirali članovi Zbora mladih Belafuža. Njezin stav prema životu, optimizam i poruke ljubavi koje dominiraju na njenom Facebook profilu ostavio je toliko snažan dojam na nas da smo se obvezali podijeliti ga s drugima. Poželjeli smo se upoznati s Antonijom, popričati s njom, prenijeti njenu emociju na vas.
Jedan je to od zahtjevnijih zadataka kojeg smo sebi zadali. Tako smo barem mislili. Sve dok se s druge strane telefonske linije nije čuo Antonijin glas.
– Dobar dan, Antonia Maričić?
– Daj ne moraš tako službeno, kazala je i nasmijala se od srca, zarazno.
Nakon predstavljanja krenuo je razgovor koji je izašao iz poslovnih okvira, pun smijeha, dobrih vibracija, topline, optimizma.
Vesela djevojka koja je prošla operativni zahvat, kemoterapije, oporavke, suočavanje sa zloćudnom bolešću osvojila nas je u trenu. Vjerujte u prvih pet minuta razgovora nasmijala se barem dvadeset puta.
– Bolest je to, to stoji. Nije lako, nemojmo se lagati! Ali u glavi sam odmah posložila stvari. Ako na to budem gledala s optimizmom, pozitivno i s osmjehom bit će mi lakše. I meni i svima oko mene. Nakon kemoterapije budem i ja nemoguća. Znaju biti agresivne. Mučnina ubija. Nije mi ni do čega i sve, ali sve me nervira. Kratko to traje. Brzo sve prebrodim i krenem naprijed. U početku sam izgubila deset kilograma, sada sam na svojoj standardnoj težini i to je jako dobro. Silila sam sebe, bilo mi je teško i žlicu podići, ali morala sam pojesti nešto. Prvo žlicu, dvije juhe, a onda sve više i više. Jer…Moraš! Moraš skupiti snagu i boriti se!
Pričala nam je o svojim suzama, podstanarskim danima, napornim putovanjima, mučninama i operacijama opušteno kao da priča o izboru za miss ili modnoj reviji, a i toga je bilo u njenom životu.
– Sve je počelo jedne noći. Opipala sam kvrgicu na vratu i javila se liječniku. Zaključak je bio kako je u pitanju limfni čvor koji se postupno smanjio. Međutim, nakon natjecanja za Miss Zadarske županije u Biogradu pojavila se još jedna kvrgica ispod ključne kosti, pa ispod pazuha… Uslijedili su mukotrpne pretrage koje su potrajale tjedan dana. Pala je sumnja na rak dojke, da bi se na kraju uspostavilo kako je u pitanju Hodgkinov limfom. Liječnici su o dijagnozi izvijestili mamu. Ona nije odmah došla k meni, već krajem dana. Dočekala sam je s riječima: Je li tako da je rak? Potvrdila je. Zaplakala sam i brzo se pribrala. Rekla sam da započinje borba do zadnje medalje. Po toj je mojoj rečenici i akcija koju su djevojke iz udruge Kosa ljubavi Biljana Bjelajac Poznić i Marijana Čergar pokrenule kako bi mi pomogle dobila ime – Životna medalja, prisjetila se Antonia trenutaka koji su joj promijenili život.
Djevojka koja je željela pomoći drugima na preporuku liječnice ošišala se na „nulericu” i pripremila za kemoterapije. Od kose koju je željela donirati drugima napravljena je perika koju sada ponosno nosi.
Ljubav i optimizam koje širi vraćaju joj se snagom tsunamija.
– Uz mene su roditelji, brat, obitelj, dečko, prijateljice, posebno moja Tea. Ta djevojka je sa mnom u svemu. Prije posla, poslije posla. Dočeka me na autobusnom kolodvoru, jer u Zagreb idem autobusom. Automobil nemamo. Tu je i moj dečko. Zajedno smo deset mjeseci, a znamo se od prvog razreda srednje škole. Odmah sam mu rekla što je u pitanju i poručila da ću shvatiti ako ode i preda se. Bolje odmah nego kada mi bude najpotrebniji usred kemoterapija i liječenja. I nije pobjegao, ostao je uz mene. Roditelji daju sve od sebe. Otac ima crkavicu od mirovinu, majka je nezaposlena i dobiva mizernu naknadu sa zavoda, podstanari smo i treba na vrijeme podmiriti najam, ispričala nam je Antonia čija česta putovanja zbog liječenja i smještaja u Zagrebu i način prehrane za obitelj predstavljaju velike izdatke.
– Ma imala sam ja posao i bilo je lakše. Da sam zdrava, a nisam, pojela bih umjesto vitamina, dvije hrenovke, ali moram se držati režima prehrane i biti jaka. Ne treba mi za skupocjene lijekove, pojasnila je Antonia.
Ako ste u mogućnosti možete je pomoći Sudjelovati u sudjelovanjem u humanitarnoj akciji Životna medalja za liječenje Antoniji Maričić i to uplatom na IBAN HR6324070003205754538 u OTP banci. Umjesto poziva na broj primatelja dovoljno je upisati datum uplate, a u opis plaćanja napisati Za Životnu medalju.
