Tražim odgovore nadležnih institucija za ovakvu nebrigu o hrvatskom ratnom vojnom invalidu. Unatoč preporuci Ministarstva branitelja iz lipnja ove godine prema Državnom uredu za stambeno zbrinjavanje, još nema riješenja za mene, nema odgovora. Gđa Mirela Stanić Popović je rekla da trebamo poslati zahtjev da se riješi moj problem, i da će se onda sastati komisija.i to smo poslali, no to mi nije garancija da će moj slučaj riješiti.
Sad sam na rubu ponora. Prosudite sami kad pročitate ovo pismo, ovim riječima započinje svoj dopis zadarskim medijima Ivica Nekić, hrvatski ratni vojni invalid, otac, udovac…
Ovo je njegova priča:
Poštovani,
JUČER SAM DOBIO OBAVIJEST DA ĆE ME OVIH DANA DELOŽIRATI IZ KUĆE U SMILČIĆU.
Rođen sam 27.11.1961.godine u Zadru, dragovoljac sam Domovinskog rata i imam status hrvatskog ratnog vojnog invalida. Bolujem od PTSP-a.
Ali to mi ništa ne koristi, jer se nalazim pred deložacijom. Svakog časa mogu očekivati interventnu policiju i izbacivanje na ulicu, jer nisam stambeno zbrinut ni nakon 19 godina od podnošenja zahtjeva.
Od 1997.godine, živio sam u kući STEVANA MIŠKOVIĆA,u Biljanima Gornjim, koju mi je na korištenje dala Općina Benkovac. Postojao je ugovor o najmu od 25.10.1997. , nisam nikome provalio u kuću. Tada sam doživio prvu deložaciju, i ta je kuća vraćena vlasniku u postupku povrata imovine, u lipnju 2007.godine.
Već tada sam bio očajan, sa trudnom suprugom i malodobnim djetetom., deložiran sam iz te kuće, što je i medijski bilo dosta popraćeno.
Nakon što smo deložirani, smješteni smo u kuću Nevena Crnobrnje, u Smilčiću, na temelju Ugovora o najmu iz 2007.godine, za koju Caritas Zadarske nadbiskupije sve ove godine plaća najamninu, neprekidno od 1.11.2007.godine do sada. ( u prilogu je dokument koji to potvrđuje).
Iz ureda državne uprave za stambeno zbrinjavanje u Zadru, obećano mi je da će kuća biti otkupljena za mene i moju obitelj, TE DA SLOBODNO U NJU ULAŽEM NOVAC. S obzirom da je kuća u koju sam smješten bila potpuno neuseljiva , digao sam kredit od 40 000 kuna, kako bih je uopće pokušao osposobiti za useljenje.
S obzirom da su godine prolazile, i prolaze, vlasnik je odlučio uzeti svoju kuću natrag. Kad su počele parnice, ni na jednom ročištu nije bilo nijednog predstavnika iz Ureda državne uprave za stambeno zbrinjavanje.
U međuvremenu je Općinski sud u Zadru donio presudu , po kojoj sam dužan iseliti iz te kuće, a u srpnju 2014.godine, doneseno je i rješenje o ovrsi.
Bio sam 15.na listi za stambeno zbrinjavanja na području Grada Benkovca, po modelu darovanja građevinskog zemljišta i građevinskog materijala, no ja sam dao pismenu Izjavu pri Odjelu za obnovu u Zadru, u rujnu 2014.godine, kojom molim da se pitanje mog stambenog zbrinjavanja riješi dodjelom slobodnog stana u naselju Smilčić. (koju vam u prilogu šaljem). Tada je ured državne uprave uputio preporuku da se moj problem riješi, jer kao HRVI , imam prednost po tom pitanju.
Sve što su mi iz Ureda državne uprave za stambeno zbrinjavanje nudili – to su bile ruševne, jadne i nikakve kuće. Njihov odgovor je uvijek bio – da nema drugih kuća, pa su govorili da sam odbijao njihove ponude, kao da sam ih imao čime urediti! Kada to nije bilo dovoljno, onda su odnekud izvukli „papir” da sam korisnik obnove – pišljivih 10 kvadrata u očevoj kući u Maslenici. Nakon dugih godina dokazivanja, iz Ureda za regionalni razvoj stigla je i službeno potvrda 2012. GODINE da je došlo do administrativne pogreške i da nisam koristio nikakvu obnovu. A meni je prošlo toliko godina života u bijedi, siromaštvu i neshvaćanju nadležnih institucija i okoline.
Umoran sam, razočaran i očajan. Ne znam kud ću, ni što ću učiniti. Izbacuju me na ulicu, izbacuju me bez da su mi našli drugi adekvatni prostor za život.
U zakonu o područjima od posebne državne skrbi , u čl.11, stavak 5 piše :
„ u slučaju kada korisnici najma moraju iseliti iz stambene jedinice koja im je dana u najam radi provedbe poslova upravljanja i održavanja objekta, te u izvršavanju pravomoćnih odluka nadležnih sudova i upravnih tijela, na prijedlog Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje donosi po službenoj dužnosti riješenje o utvrđivanju prava na odgovarajuće stambeno zbrinjavanje u prvom stupnju.”
Godinama obilazimo i tražimo pomoć, uvijek dobijam samo privremena riješenja. Tražim samo ono što mi je hrvatska država obećala osigurati kao hrvatskom ratnom vojnom invalidu!
Nikad nisam dobio nikakve financijske pomoći ni od Zaklade hrvatskih branitelja, pa čak ni ove godine u travnju, kad mi je supruga preminula. Rekli su da ne ispunjavam uvjete!!!
Obitelj mi se rasula, ja sam upropašten čovjek. Uništen do kraja. Razočaran nebrigom svih dosadašnjih vlada, koje su dopustile ovakvo uništavanje hrvatskih branitelja, dragovoljaca Domovinskog rata, hrvatskih ratnih vojnih invalida.
Moja mirovina iznosi 2.200,00 kuna. Drugih primanja nemam.
ZAR OVAKO JEDNA DRŽAVA SKRBI O SVOJIM JUNACIMA, O SVOJIM BRANITELJIMA?
NA ULICU IH TJERA! ZAR NIJE OVA DRŽAVA NAKON DOMOVINSKOG RATA OBEĆALA I OBAVEZALA SE SVOJIM BRANITELJIMA, KOJI NEMAJU RIJEŠENO STAMBENO PITANJE, OSIGURATI KROV NAD GLAVOM?
NE ZNAM KAKO ĆU PREŽIVITI OVU DELOŽACIJU, NITI MOGU ODGOVARATI ZA SVOJE POSTUPKE TAJ DAN, JER SAM OČAJAN. NEMAM KAMO OTIĆI NEGO NA LEDINU.
19 GODINA ŽIVIM U OVOM KRAJU, DOBRI LJUDI SU MI DALI VINOGRAD I ZEMLJU NA KORIŠTENJE DA BIH NEKAKO PREHRANIO SVOJU OBITELJ. SAMO SAM TRAŽIO MALI KOMAD ZEMLJE DA MOGU SAGRADITI KUĆU, I IMATI KROV NAD GLAVOM, ALI ZBOG JEDNE ADMINISTRATIVNE POGREŠKE REGIONALNOG UREDA ZA OBNOVU, IZGUBIO SAM ŽIVOT. NE ŽELIM JA KUĆU KOJA NIJE MOJA, JA ŽELIM SVOJ KROV NAD GLAVOM.
TRAŽIM ODGOVOR OD PREDSJEDNICE DRŽAVE, URED PREDSJEDNIKA HRVATSKE VLADE, I SVIH ODGOVORNIH INSTITUCIJA KAKO JE MOGLO DOĆI DO OVOGA?
Molim Vašu pomoć, kako bi ovo pismo, došlo do odgovornih osoba i instiitucija koje su zakazale.
IVICA NEKIĆ
SMILČIĆ
,
,
