Kenijska djevojčica Jeptoo (16) jednog dana želi postati doktorica. Najstarije je dijete u svojoj obitelji, ima još četvero braće i jednu sestru. Živi u mjestu Kabuswa u divljini središnje Kenije. Majka ih je napustila i otišla tražiti bolji život. Otac im je umro. S braćom i sestrama živi u skromnoj zemljanoj kući, o njima brine očuh koji nema nikakvih primanja.
U osnovnoj školi 16-godišnja Jeptoo je bila izvrsna učenica, omiljeni predmet joj je biologija, a mašta kako će studirati medicinu i jednog dana postati liječnica. Jeptoo je jedino dijete u svojoj obitelji koje se školuje u srednjoj školi St. Francis u selu Subukiji, koju vodi naš poznati humanitarac, misionar Fra Miro Babić. Jedino, a žensko dijete koje je dobilo priliku obrazovati se. To baš i nije čest slučaj u Africi.
Fra Miro u školu prima isključivo najbolje učenike iz ovog područja i to je prvi uvjet koji se mora zadovoljiti. Ako imaju i sina i kćer, roditelji će uvijek dovesti dječaka i moliti da njega prime u školu, no fra Miro uzima podatke o cijeloj obitelji i često će umjesto dječaka uzeti baš djevojčicu koju nisu niti “ponudili”.
Škola St. Francis potiče obrazovanje afričkih djevojčica te je jedna od rijetkih kenijskih škola u kojoj se broj djevojčica i dječaka gotovo izjednačio. No, budućnost obrazovanja za male Afrikance u ovoj franjevačkoj misiji postala je neizvjesna. Škola se počela doslovce urušavati. Objekti su bili potpuno derutni, krovovi su prokišnjavali i većina ih se srušila, a mali školarci su na putu do spavaonice ili učionice morali preskakati rupe. Misijska škola St. Francis u malom selu Subukija koju vodi fra Miro Babić vapila je za rekonstrukcijom. Ni sami nisu znali otkud bi počeli, kada im se kroz projekt Narukvice prijateljstva 2013. godine javila mlada zadarska arhitektica Lenka Martinović. Teški uvjeti u kojima se obrazuju djeca u Africi potaknuli su Lenku na izazov života.
– Kada sam vidjela u kakvim se uvjetima održavala nastava, srce mi se raspuklo. U pripreme sam htjela krenuti već isti dan po dolasku u Subukiju, ali me shrvala teška viroza, pa potom i malarija. Nakon što sam se zaliječila, počela sam mjeriti. Zgradu po zgradu, otvor po otvor, izmjerila sam sve površine, spavaonice, učionice, blagovaonice, u školi sam boravila po cijeli dan. U Afriku sam ponijela i svoj laserski metar, standardni alat bez kojeg ne idem na gradilište, koji je tamo bio totalna senzacija, poput svemirskog broda. Čak me i njihov profesor fizike došao pitati na koji način funkcionira ta čudna naprava. Ne znam, odgovorila sam iskreno, ja samo stisnem gumb i on mjeri – sa smijehom se prisjeća Lenka Martinović.
Zadarska arhitektica potpuno je besplatno darovala novi projekt za školu, nakon što se vratila u Zadar izradila je troškovnik i kompletni arhitektonski projekt za afrički kampus. Prema Lenkinim nacrtima za kompletnu rekonstrukciju potrebno je skupiti 180 tisuća eura. Premda se na početku ideja činila kao nemoguća misija, dio novca prikupili su putem projekta Narukvica prijateljstva, donacijama malih ljudi, financijskoj pomoći raznih humanitarnih udruga i agencija. I krenuli s radovima.
S obzirom da se arhitektica morala vratiti u Zadar svojim poslovnim obavezama, radove je vodio fra Miro Babić, čovjek iznimne energije i sposobnosti, koji je uz vođenje misijske škole i sirotišta Mali dom, bio i glavni te jedini voditelj gradilišta.
Prije nekoliko dana, u školi St. Francis održana je posebna svečanost. Prema Lenkinim nacrtima, uz trud i ustrajnost brojnih entuzijasta koji su u posljednje dvije godine podupirali ovaj projekt, a na veliku radost 300-tinjak djece koja pohađaju školu, polovica škole St. Francis je zablistala u potpuno novom ruhu.
– Izgradili smo polovicu škole i opremili 10 učionica. Ovo je nova slika misijske škole St. Francis i naš mali raj koji smo stvorili zajedno s vama – napisao je ponosno fra Miro na Facebooku, objavivši fotografije dijela obnovljene škole. Dio kompleksa je završen, no franjevačkim misionarima potrebna su dodatna sredstava kako bi okončali projekt. Zbog toga su podršku djeci u Africi javno dali i naši nogometni reprezentativci Luka Modrić, Vedran Ćorluka i drugi.
Školarci su dobili nove učionice, no potrebno je obnoviti i druge prostorije u sklopu kampusa. Primjerice, spavaonice, koje su tamošnjoj djeci nužne. U raštrkanom naselju Subukija nema asfaltiranih cesta pa kod čestih kiša zemljane ceste doslovno nestanu. Stoga oni koji idu u školu moraju u njoj i spavati.
– Učenici u školu moraju donijeti madrac i kovčeg. To im škola ne može kupiti. U spavaonicama imaju betonske police, to su im ormari. U šest spavaonica je 250 školaraca. Nažalost, mnogi ipak nemaju madrac, već se “švercaju” tako što donesu spužvu i na njoj spavaju – opisuje zadarska arhitektica uvjete u kojima žive školarci u Subukiji.
Lenka zbog obaveza nije mogla prisustvovati otvorenju nove škole, koja je stvorena prema njezinim zamislima. No, proslavila je u Zadru sa svojim kolegicama Lucijom Žužak i Romanom Lasan koje su joj pomogle u pripremi projekta.
Tri Zadranke sretne su i ponosne što su dale svoj doprinos djevojčicama Afrike, koje pokušavaju izboriti pravo na jednako školovanje.
No, Lenkina afrička pustolovina još nije gotova. Nakon što se dovrši izgradnja nove škole, na redu je sirotište Mali dom u kojem hrvatski misionari zbrinjavaju sve veći broj djece. Tako će Lenka sa svojim čudesnim laserom uskoro ponovno u Keniju, djeci koja žive na rubu siromaštva donositi tračak vjere i nade da neko za njih ipak brine.
