Deset godina na istom radnom mjestu za profesionalca možda nije puno, ali kada se radi o honorarcu koji je poćao pisati rekreativno za Zadarski list, onda ta obljetnica Marija Padelina ipak zavrjeđuje poseban osvrt.
Padelin je po svim mjerilima dosta neobična osoba. Kod njega je sve nekako neuobičajeno. Petlja se u puno stvari, a ništa ne radi do kraja. Piše glazbu i stihove, svira gitaru, kako sam kaže – nedobro, pjeva granično, jedan je od osnivača sada već etablirane književne udruge “ZaPis”, snima neobične fotografije, ali povod ovom razgovoru je ipak njegov novinarski rad. Počeo je pisati tv-kolumnu i ubrzo prešao na prikaze koncerata, putopise, kulturne događaje, kritike, da bi na kraju zabrazdio i u sport.
Kako je to sve u stvari počelo?
– Ja sam u stvari počeo pisati još prije rata u zanimljivoj tiskovini koja se zvala “Fokus”. Pisao sam glazbene recenzije, ali sam napravio i intervju sa svojim glazbenim idolom, velikim Dragom Mlinarcem. Novina se ugasila, a ja sam povremeno radio na radiju “Donat” gdje sam vodio emisiju “Domaće je domaće” i još neke čija sam imena zaboravio. Onda sam se deset godina bavio muzikom da bi me moja prijateljica Arijana, koja je tada pisala za “Zadarski”, jednom čula kako žestoko kritiziram tadašnji tv-program. Svidjela joj se moja zloća i ponudila mi je pisanje kolumne. S obzirom da se u to vrijeme moja grupa raspala, a ja sam pod prastare dane priveo kraju i svoje nesretno školovanje, imao sam vremena za nove izazove i tako je to počelo.
Jesi li tada mislio da će to biti tako dugotrajno i ozbiljno?
– Iskreno, nimalo. Stvar je u tome što se televizija toliko involvirala u naše živote i ima toliko programa i sadržaja da uvijek možeš naći temu za pisanje. Rjeđe za pohvaliti, a puno češće za pokuditi. Ono što me održalo u toj priči je povratna informacija čitatelja. Ne prođe dan, a da mi netko nešto ne sugerira i komentira. To mi je najvažnije, i da nije toga odavno bih odustao, da se ne pretvorim u one nesretnike koji očajnički žele nametati svoje mišljenje i pišu dopise na sve strane, a važni su samo sebi samima. Ja ne namećem svoju politiku i filozofiju, već ismijavam tuđu da bih zabavio ljude. Do sada sam objavio preko 500 kolumni i oko 150 velikih tekstova, uz preko 1.000 fotografija.
Osim kolumne, tvoj je dijapazon pisanja uistinu širok?
– Ustvari, ja sam već nakon nekoliko mjeseci proširio svoj rad. Primijetio sam da moji urednici imaju puno razumijevanja i moram priznati da lijepo toleriraju moje svaštarenje. A što ću kada mi je sve zanimljivo! Sajam u Benkovcu, odlazak u robni centar, posjet ZOO-u… Odem u Beč na koncert Pink Floyda, napišem jedan tekst o svirci, drugi o putu do tamo, a treći o samom gradu. Često samo napravim slike pa poslije, na osnovu njih, radim tekst.
Mislim da nema novinara koji je toliko puta u tekstove ubacivao vlastite portrete. Narcisoidnost, ili nešto ozbiljnije?
– Istina. Imam kameru od malih nogu i jako volim snimati, tako da svi moji tekstovi imaju brižljivo napravljene slike usko vezane uz temu, a zbilja vrlo često slikam sebe. Iako nikada nisam išao u maškare, volim se prerušavati za potrebe teksta, tako da to i nije neka perverzija. Bio sam svašta. Od poslovnog čovjeka do prostitutke. Čak mi je i umjetnik Enio Meštrović priznao da sam i prije njega glumio prosjaka na mostu, samo što je on zaradio puno više novca koje je kasnije dao u dobrotvorne svrhe, a ja sam svojih sedamsto lipa sebično zadržao za sebe. Bilo je prijedloga da sve te slike izložim, ali mislim da je u današnje vrijeme, kada svatko kome roditelji kupe digitalni aparat uobrazi da je fotograf, to postalo suvišno.
Koje svoje tekstove smatraš najuspješnijim?
– Tekst koji je izazvao najviše pozitivnih komentara je trilogija o svadbarskim običajima, čije sam dijelove čak čitao i na ozbiljnim književnim večerima, a najviše je prašine digao tekst o cajkama gdje su me, nakon što su ga prenijeli još neki portali, otvoreno optuživali za ksenofobiju. Čujte, svak se češe tamo gdje ga svrbi. Činjenica je da veliko hrvatstvo i srpske cajke nerijetko idu ruku pod ruku, samo što je to teško priznati. A vrlo je indikativno. Najviše mi je neugodnosti donio tekst o ovisnostima.
Vjerojatno bude i negativnih reakcija.
– Ma bude, ali to je više onako – smiješno. Nogometni navijači, frustrirani povjesničari, malograđani… Uglavnom, dokoni ljudi. Stižu pisma koja čitam gostima u dugim zimskim noćima pa se smijemo. Uostalom, bolje je kada te pogodi istina nego da utjehu tražiš u laži. Imam doduše prijatelja, starog Zadranina, koji mi često kaže -“Mario, tebe će netko ubiti”, ali sve je to zafrkancija. Nisam ja nikakav ozbiljan novinar – istraživač. Ne petljam se u politiku, ekonomiju, ne želim više nego što imam… Ja sam u stvari jedan zafrkant.
Stječe se dojam da si nekako najstručniji kada je u pitanju rock glazba.
– Slažem se s time. Mislim da spadam među potkovanije stručnjake, jer rock je važan segment moga života. Napisao sam i knjigu “Dodatna rock-škola” u kojoj se bavim marginaliziranim izdanjima i izvođačima – više kao udžbenik, a koju ću morati objaviti čim se dočepam novca. Zahvaljujući ovom poslu imao sam sreću i čast upoznati puno meni dragih glazbenika. Rundeka, Arsena, Langera, grupu Wishbone Ash, Predina, Francija Blaškovića i da sada ne nabrajam. Najviše su me oduševili Franci i Sejo iz Zabranjenog Pušenja. Muzika i poezija su važni segmenti moga života. O čovjeku, ako si realan, možeš imati relevantno mišljenje i kada čuješ kakvu muziku sluša (ako sluša).
Primjetno je da jako izbjegavaš otvoreno političko izjašnjavanje.
– A koja je korist od toga da se ja izjašnjavam? Nećeš ti faktora. A i zbog koga se nervirati? Ako ides pacifizmom, ne postižeš gotovo ništa osim “respekta” intelektualne manjine, a pitanje je koliko katarza može mijenjati mentalni sklop krda. Čovjek u “sretnoj” zemlji ne bi trebao znati ni ime premijera, a ne da političari budu dio estrade. Nikada, ali nikada nisam bio član neke stranke ili političke opcije. Uostalom, ja sam prije svega i iznad svega umjetnik i humanist.
Često kritiziraš neke pojave u društvu.
– Ne volim hipokriziju. Volio bih da nam unuci žive bolje, ali mi se sve čini da će taj novi svijet biti još gori. Mi živimo donekle pristojno, ali kada pogledate što se događa u svijetu vidite da razloga za optimizam nema. U Kambodži je npr. UN potrošio 150 milijuna dolara na suđenje Crvenim Kmerima koji su ubili milijune, a do sada je osuđen samo jedan čuvar zatvora i to na 35 godina, a i to će mu biti skraćeno. A tek povijest… Herod je ubio ženu, tri sina, punicu i šogora i sve dječake do dvije godine, španjolski inkvizitor Torquemada je u XV st. spalio najmanje 2.000 nevinih na lomači, belgijski kralj Leopold II je krajem IX st. u Kongu skrivio smrt ok 15 milijuna ljudi. I svi su oni umrli u miru, u dubokoj starosti. Dobri ljudi pate i stradaju, a oni oni drugi žive. Brecht se dobro pitao: Kako netko može živjeti dok njegove prijatelje progone, muče i ubijaju? Čovjek zna kako ugušiti svoju ljudskost. Doduše, pojavi se netko kao što je papa Franjo, neki glas razuma, ali moralne devijacije su jake.
Kakvi su planovi za dalje?
Zdravlje i mir u obitelji, knjige i da konačno snimim taj CD. Ako Bog da zdravlja, napravio bih i koji koncert u svrhu promocije, ali sa svim što uz to ide. Projekcija fotografija, video snimaka i prezentacija poezije. To sam namjeravao ostvariti prije nekoliko godina, kada sam pokrenuo “Sebični div art projekt”, ali sam zbog obiteljskih i zdravstvenih problema cijelu stvar stornirao i imao samo nekoliko manjih nastupa na književnim večerima.
Često spominješ zdravlje.
– Tko sa zdravljem problema nije imao, taj ga cijeniti ne zna. Da nije bilo sposobnog osoblja Hitne pomoći i naše Opće bolnice koja je jedna od najboljih u Hrvatskoj, mi sada ne bismo razgovarali i zato mi je cilj miran život da bi isti što dulje potrajao.
Svi smo robovi prolaznosti
S obzirom da cijeli život svaštariš, jesi li se sa svim svojim “talentima” obogatio?
– Ima jedna divna scena iz dokumentarca u kojemu su nekoliko bivših ljudoždera iz Papue-Nove Gvineje doveli u Ameriku i tamo im onda pokazuju svo obilje kojim su ljudi okruženi, na što jedan od njih kaže sljedeće: “ljudi ovdje imaju sve i sada još samo moraju smisliti kako da žive vječno. Jer tragično je imati sve ovo, kuće, zemlju, stoku pa onda umrijeti.” Taj poludivlji čovjek je sve rekao. Živimo u svijetu škrtosti i pohlepe i zato mi je draže podijeliti nego skupljati, ali podijeliti s onim kome je zbilja potrebno, a ne dati nekom neradniku. Zato i ne tražim više nego što mi treba. A treba mi malo. Cilj mi je sačuvati u srcu još dovoljno muzike za životni ples.
Ti si sretan čovjek?
– Zavisi što pod srećom podrazumijevamo. Primitivac je sretan kada se vozi po gradu u skupom autu iz kojeg trešte narodnjaci, a kulturan čovjek sreću pronalazi u višim vrijednostima. Najvrjedniji su oni koji pomažu drugima i oni koji rade kreativno. Svi smo mi robovi prolaznosti i samo ako se trudimo napraviti nešto pozitivno, možemo se nadati da će nas možda pamtiti po nečem dobrome. Ja znam da nisam savršen, ali ipak nastojim biti bolji. Ponekad se uplašim kada vidim svoje lice u ogledalu, ali kada se sjetim svega što sam u životu prošao, konačno – i ne izgledam tako loše.
Pa kako onda pišeš o televiziji?
– Jednostavno. Društven sam čovjek i imam puno prijatelja i nešto rodbine. Često im se uvalim u domove, a svugdje je upaljen tv. Tu onda napravim zabilješke i poslije razradim.
Deset godina na istom radnom mjestu za profesionalca možda nije puno, ali kada se radi o honorarcu koji je poćao pisati rekreativno za Zadarski list, onda ta obljetnica Marija Padelina ipak zavrjeđuje poseban osvrt.
Padelin je po svim mjerilima dosta neobična osoba. Kod njega je sve nekako neuobičajeno. Petlja se u puno stvari, a ništa ne radi do kraja. Piše glazbu i stihove, svira gitaru, kako sam kaže – nedobro, pjeva granično, jedan je od osnivača sada već etablirane književne udruge “ZaPis”, snima neobične fotografije, ali povod ovom razgovoru je ipak njegov novinarski rad. Počeo je pisati tv-kolumnu i ubrzo prešao na prikaze koncerata, putopise, kulturne događaje, kritike, da bi na kraju zabrazdio i u sport.
Kako je to sve u stvari počelo?
– Ja sam u stvari počeo pisati još prije rata u zanimljivoj tiskovini koja se zvala “Fokus”. Pisao sam glazbene recenzije, ali sam napravio i intervju sa svojim glazbenim idolom, velikim Dragom Mlinarcem. Novina se ugasila, a ja sam povremeno radio na radiju “Donat” gdje sam vodio emisiju “Domaće je domaće” i još neke čija sam imena zaboravio. Onda sam se deset godina bavio muzikom da bi me moja prijateljica Arijana, koja je tada pisala za “Zadarski”, jednom čula kako žestoko kritiziram tadašnji tv-program. Svidjela joj se moja zloća i ponudila mi je pisanje kolumne. S obzirom da se u to vrijeme moja grupa raspala, a ja sam pod prastare dane priveo kraju i svoje nesretno školovanje, imao sam vremena za nove izazove i tako je to počelo.
Jesi li tada mislio da će to biti tako dugotrajno i ozbiljno?
– Iskreno, nimalo. Stvar je u tome što se televizija toliko involvirala u naše živote i ima toliko programa i sadržaja da uvijek možeš naći temu za pisanje. Rjeđe za pohvaliti, a puno češće za pokuditi. Ono što me održalo u toj priči je povratna informacija čitatelja. Ne prođe dan, a da mi netko nešto ne sugerira i komentira. To mi je najvažnije, i da nije toga odavno bih odustao, da se ne pretvorim u one nesretnike koji očajnički žele nametati svoje mišljenje i pišu dopise na sve strane, a važni su samo sebi samima. Ja ne namećem svoju politiku i filozofiju, već ismijavam tuđu da bih zabavio ljude. Do sada sam objavio preko 500 kolumni i oko 150 velikih tekstova, uz preko 1.000 fotografija.
Osim kolumne, tvoj je dijapazon pisanja uistinu širok?
– Ustvari, ja sam već nakon nekoliko mjeseci proširio svoj rad. Primijetio sam da moji urednici imaju puno razumijevanja i moram priznati da lijepo toleriraju moje svaštarenje. A što ću kada mi je sve zanimljivo! Sajam u Benkovcu, odlazak u robni centar, posjet ZOO-u… Odem u Beč na koncert Pink Floyda, napišem jedan tekst o svirci, drugi o putu do tamo, a treći o samom gradu. Često samo napravim slike pa poslije, na osnovu njih, radim tekst.
Mislim da nema novinara koji je toliko puta u tekstove ubacivao vlastite portrete. Narcisoidnost, ili nešto ozbiljnije?
– Istina. Imam kameru od malih nogu i jako volim snimati, tako da svi moji tekstovi imaju brižljivo napravljene slike usko vezane uz temu, a zbilja vrlo često slikam sebe. Iako nikada nisam išao u maškare, volim se prerušavati za potrebe teksta, tako da to i nije neka perverzija. Bio sam svašta. Od poslovnog čovjeka do prostitutke. Čak mi je i umjetnik Enio Meštrović priznao da sam i prije njega glumio prosjaka na mostu, samo što je on zaradio puno više novca koje je kasnije dao u dobrotvorne svrhe, a ja sam svojih sedamsto lipa sebično zadržao za sebe. Bilo je prijedloga da sve te slike izložim, ali mislim da je u današnje vrijeme, kada svatko kome roditelji kupe digitalni aparat uobrazi da je fotograf, to postalo suvišno.
Koje svoje tekstove smatraš najuspješnijim?
– Tekst koji je izazvao najviše pozitivnih komentara je trilogija o svadbarskim običajima, čije sam dijelove čak čitao i na ozbiljnim književnim večerima, a najviše je prašine digao tekst o cajkama gdje su me, nakon što su ga prenijeli još neki portali, otvoreno optuživali za ksenofobiju. Čujte, svak se češe tamo gdje ga svrbi. Činjenica je da veliko hrvatstvo i srpske cajke nerijetko idu ruku pod ruku, samo što je to teško priznati. A vrlo je indikativno. Najviše mi je neugodnosti donio tekst o ovisnostima.
Vjerojatno bude i negativnih reakcija.
– Ma bude, ali to je više onako – smiješno. Nogometni navijači, frustrirani povjesničari, malograđani… Uglavnom, dokoni ljudi. Stižu pisma koja čitam gostima u dugim zimskim noćima pa se smijemo. Uostalom, bolje je kada te pogodi istina nego da utjehu tražiš u laži. Imam doduše prijatelja, starog Zadranina, koji mi često kaže -“Mario, tebe će netko ubiti”, ali sve je to zafrkancija. Nisam ja nikakav ozbiljan novinar – istraživač. Ne petljam se u politiku, ekonomiju, ne želim više nego što imam… Ja sam u stvari jedan zafrkant.
Stječe se dojam da si nekako najstručniji kada je u pitanju rock glazba.
– Slažem se s time. Mislim da spadam među potkovanije stručnjake, jer rock je važan segment moga života. Napisao sam i knjigu “Dodatna rock-škola” u kojoj se bavim marginaliziranim izdanjima i izvođačima – više kao udžbenik, a koju ću morati objaviti čim se dočepam novca. Zahvaljujući ovom poslu imao sam sreću i čast upoznati puno meni dragih glazbenika. Rundeka, Arsena, Langera, grupu Wishbone Ash, Predina, Francija Blaškovića i da sada ne nabrajam. Najviše su me oduševili Franci i Sejo iz Zabranjenog Pušenja. Muzika i poezija su važni segmenti moga života. O čovjeku, ako si realan, možeš imati relevantno mišljenje i kada čuješ kakvu muziku sluša (ako sluša).
Primjetno je da jako izbjegavaš otvoreno političko izjašnjavanje.
– A koja je korist od toga da se ja izjašnjavam? Nećeš ti faktora. A i zbog koga se nervirati? Ako ides pacifizmom, ne postižeš gotovo ništa osim “respekta” intelektualne manjine, a pitanje je koliko katarza može mijenjati mentalni sklop krda. Čovjek u “sretnoj” zemlji ne bi trebao znati ni ime premijera, a ne da političari budu dio estrade. Nikada, ali nikada nisam bio član neke stranke ili političke opcije. Uostalom, ja sam prije svega i iznad svega umjetnik i humanist.
Često kritiziraš neke pojave u društvu.
– Ne volim hipokriziju. Volio bih da nam unuci žive bolje, ali mi se sve čini da će taj novi svijet biti još gori. Mi živimo donekle pristojno, ali kada pogledate što se događa u svijetu vidite da razloga za optimizam nema. U Kambodži je npr. UN potrošio 150 milijuna dolara na suđenje Crvenim Kmerima koji su ubili milijune, a do sada je osuđen samo jedan čuvar zatvora i to na 35 godina, a i to će mu biti skraćeno. A tek povijest… Herod je ubio ženu, tri sina, punicu i šogora i sve dječake do dvije godine, španjolski inkvizitor Torquemada je u XV st. spalio najmanje 2.000 nevinih na lomači, belgijski kralj Leopold II je krajem IX st. u Kongu skrivio smrt ok 15 milijuna ljudi. I svi su oni umrli u miru, u dubokoj starosti. Dobri ljudi pate i stradaju, a oni oni drugi žive. Brecht se dobro pitao: Kako netko može živjeti dok njegove prijatelje progone, muče i ubijaju? Čovjek zna kako ugušiti svoju ljudskost. Doduše, pojavi se netko kao što je papa Franjo, neki glas razuma, ali moralne devijacije su jake.
Kakvi su planovi za dalje?
Zdravlje i mir u obitelji, knjige i da konačno snimim taj CD. Ako Bog da zdravlja, napravio bih i koji koncert u svrhu promocije, ali sa svim što uz to ide. Projekcija fotografija, video snimaka i prezentacija poezije. To sam namjeravao ostvariti prije nekoliko godina, kada sam pokrenuo “Sebični div art projekt”, ali sam zbog obiteljskih i zdravstvenih problema cijelu stvar stornirao i imao samo nekoliko manjih nastupa na književnim večerima.
Često spominješ zdravlje.
– Tko sa zdravljem problema nije imao, taj ga cijeniti ne zna. Da nije bilo sposobnog osoblja Hitne pomoći i naše Opće bolnice koja je jedna od najboljih u Hrvatskoj, mi sada ne bismo razgovarali i zato mi je cilj miran život da bi isti što dulje potrajao.
Svi smo robovi prolaznosti
S obzirom da cijeli život svaštariš, jesi li se sa svim svojim “talentima” obogatio?
– Ima jedna divna scena iz dokumentarca u kojemu su nekoliko bivših ljudoždera iz Papue-Nove Gvineje doveli u Ameriku i tamo im onda pokazuju svo obilje kojim su ljudi okruženi, na što jedan od njih kaže sljedeće: “ljudi ovdje imaju sve i sada još samo moraju smisliti kako da žive vječno. Jer tragično je imati sve ovo, kuće, zemlju, stoku pa onda umrijeti.” Taj poludivlji čovjek je sve rekao. Živimo u svijetu škrtosti i pohlepe i zato mi je draže podijeliti nego skupljati, ali podijeliti s onim kome je zbilja potrebno, a ne dati nekom neradniku. Zato i ne tražim više nego što mi treba. A treba mi malo. Cilj mi je sačuvati u srcu još dovoljno muzike za životni ples.
Ti si sretan čovjek?
– Zavisi što pod srećom podrazumijevamo. Primitivac je sretan kada se vozi po gradu u skupom autu iz kojeg trešte narodnjaci, a kulturan čovjek sreću pronalazi u višim vrijednostima. Najvrjedniji su oni koji pomažu drugima i oni koji rade kreativno. Svi smo mi robovi prolaznosti i samo ako se trudimo napraviti nešto pozitivno, možemo se nadati da će nas možda pamtiti po nečem dobrome. Ja znam da nisam savršen, ali ipak nastojim biti bolji. Ponekad se uplašim kada vidim svoje lice u ogledalu, ali kada se sjetim svega što sam u životu prošao, konačno – i ne izgledam tako loše.
Pa kako onda pišeš o televiziji?
– Jednostavno. Društven sam čovjek i imam puno prijatelja i nešto rodbine. Često im se uvalim u domove, a svugdje je upaljen tv. Tu onda napravim zabilješke i poslije razradim.