Doktor Darko Labura priopćenjem je reagirao na, kako kaže, nekoliko krivih i netočnih navoda i neprecizno navedenih i pompoznih naslova o suđenju vezanom za događaj iz listopada prošle godine, kada je u Ulici Zore dalmatinske Splićanin Toni Vidović išao obraniti Anu Šimunić od fizičkog napada njezinog partnera Marija Miletića (29) te završio s ubodnim ranama u ruku, srce i prsa. Priču koju je donio Zadarski list jučer smo prenijeli pod naslovom “Zadranin Miletić pokušao ubojstvo Vidovića iz Splita u stanju jake prepasti”.
Priopćenje dr Labure prenosimo u cijelosti:
Nažalaost još jednom smo svjedoci kako nekoliko krivih i netočnih navoda ili neprecizno navedenih i pompoznih naslova može iskriviti precepciju u javnosti. Dopustite da se obratim radi moga vještačenja u slučaju Miletić, odnosno oštećenik Vidović.
Zakonska je osnova da osoba može biti oslobođena krivnje u stanju jake prepasti,a to je i novi i stari pravni termin i o tome odlučuje Sud na temelju dokaza a ne vještak.
Vještačenje psihijatra je u funkciji stručne pomoći Sudu i može biti preispitano drugim vještačenjem, nadvještačenjem, žalbenim postupcima i tome slično.
U početku sam naglasio i podvukao da je stanje prepasti kao pravnički pojam isključivo stvar prava. To je stvar Suda kako će interpretirati nalaz vješataka. U psihijatriji nema pojma prepasti. Najbliži tome pojmu je stanje straha koje se stupnjuje od najblažeg: stanje intezivnog straja, panike i užasa.
Prema navodu oštećenog a i drugih sudionika, činjenica je da je oštećeni iznenada, neočakivano i nenajavljeno napao okrivljenog sa leđa, zadajući mu udarce u glavu/ poznavalac borilačkih vještina/,a poslije i stezanjem vrata. Svaki prosječan čovjek bi u tom momentu iznenadnog i neočakivanog napada/a napominjem da je nevjenčana supruga izjavila također da je napad bio neočekivan i da njezin suprug nije nju napadao/ doživio strah od opasnosti.
Ja sam ocijenio da je to bio intezivan strah, dakle onaj koji bi se pravničkim pojmom mogao zvati stanje prepasti. Kada je okrivljeni došao k sebi,to je moje mišljenje, odnosno kada se oporavio od početnog šoka i intezivnog straha, nastavio se suprostavljati napadaču,tj.oštećenom. U tom momentu oštrim predmetom zadaje ubodne rane i ja sam ocijenio da u tom trenutku okrivljeni više nije bio u stanju intezivnog straha,odnosno pravničkim pojmom prepasti.
Sigurno je postojao neki strah, ali on nije bio intezivan i to sam sve pojasnio na sudu. Ljudsko činjenje je uvijek mješavina raznih afekata: straha, srdžbe , bijesa, ljutnje, kada govorimo o ovoj situaciji.
Cjelokupno vještvo je bazirano na teoretskim postavkama jer nema objektivnih elemenata kojim bi se ocijenio kvalitet i kvantitet afekta u datom trenutku. Ponavljam i naglašavam: ocijenio sam da je okrivljeni bio u stanju intezivnog straha i prepasti, samo u početnom trenutku dok je bio iznenada napadnut s leđa, a ne i onda kada je zadao ubodne rane oštrim predmetom. Što se tiče konzumiranja psihoaktivnih tvari, alkohol, benzodiazepini i heptanon, oni su toksikološki obrađeni i postoji obketivno mjerilo o prisustvu tih materija u krvi okrivljenika. O njihovom utjecaju sam detaljnije govorio i u ranijim ročištima. Bitno je kazati da ocjenu smanjene mogućnosti shvaćanja i postupanja sam donio na osnovi prisutnog poremećaja osobnosti radi konzumiranja opioida i drugih psihoaktivnih tvari, a isključivo na osnovi nalaza iz Centra za prevenciju i liječenje ovisnika te da je okrivljeni kronični ovisnik sa recidivima i neurednim korištenjem terapije i da je njegovo kronično ovisničko ponašanje i akutna intoksikacija psihokativnim tvarima dovela do smanjene ubrojivosti tempore criminis.
Također je moguće da je u inicijalnom djelu doživljavanja intezivnog straha, dakle samo u tom djelu bio u stanju bitno smanjene ubrojivosti.M olim da ovo preneste u cijelosti,a s obzirom da se poenkad ne žele čuti činjenice. Ovo iznosim jer sve to rekao na sudskom ročištu koje je bilo otvoreno za javnost.
dr.Darko Labura
