Zadnja nas korizmena nedjelja na posebno dubok način uvodi u otajstvo Isusove muke, smrti i uskrsnuća. To otajstvo ne pripada samo Isusu nego svima nama. Svi smo pozvani da u svome životu zaživimo Isusovim životom, njegovim načinom. Živjeti tako da vjerujem kako Bog zaista korača uz mene.
Otkriva nam to i prvo čitanje ove nedjelje iz Jeremije proroka u kojem se sam Bog objavljuje kao naš Bog, kao Bog moj. Bog se nije tako morao objaviti, mogao je jednostavno reći kako je on Gospodar, Stvoritelj, Svevišnji… Ovom malom i neznatnom riječi MOJ zapravo je razotkrio svoju slabu točku – moj Bog je slab na čovjeka, moj Bog je slab na mene. Bogu nije svejedno kako mi je, kako se osjećam, čime se mučim, što me boli…
Moj Bog ne želi biti neki daleki Bog već žudi da bude upoznat, da bude dotaknut mojom prazninom, mojom grešnošću, mojim nesavršenostima. On sam je rekao kako nije došao radi pravednika i svetaca, nego poradi grešnika i bolesnih. To je Bog koji se daje upoznati najviše preko praštanja i milosrđa. Poznavanje za Njega nije stvar teorije već susreta dviju osoba. Moj Bog jest Susret, Susret u kojem On prvi prašta i zaboravlja moj grijeh, a ja mu dopuštam da se do mene sagne, da me ponovo podigne, da me voli. Da bi postao moj Bog, da bih ja za njega mogao živjeti, moram mu prvo dopustiti da za mene umre.
Moj Bog je Bog koji zna slušati, koji zna oćutjeti ritam mojih noći i dana. U drugom čitanju autor poslanice Hebrejima nas upućuje na istinu kako je „Sin naučio slušati iz onoga što prepati” (Heb 5,9). On me zna slušati i čuti jer je i sam patio. Isus nije Bog koji me čeka tek na kraju moga života. On je izišao iz vlastite sigurnosti i ušao u moju tamu, moju samoću. Tako nas On ne spašava od smrti nego u smrti. Đavao nije uspio pokvariti Božji plan već je nehtijući pridonio da Bog preko svoga Sina pokaže dokle je spreman ići da mi pokaže koliko me voli, koliko mu je stalo.
Na tu nas istinu upućuje i današnje Evanđelje po Ivanu. Priča nam dolazi s polja pšenice. Zrno koje pada na zemlju moj je život koji ima priliku da donese velik plod. Postoji samo jedan uvjet, a to je da umre sebi. Ako se ne otvori i raspadne da bi se dalo, ako ostane zatvoreno u sebe umrijet će i ovako, ali plod neće donijeti. „Zaista svi mi umiremo, ali svi zaista ne živimo” („Braveheart”).
Život je ODNOS DAVANJA. To je program koji je u nas upisan. Kao što ne možemo primiti zrak ako ga prije ne izdahnemo tako niti ljubav ne može živjeti u nama, ako se ne dajemo za druge, ako ne umiremo sebi živeći za bližnje.
Zato Ovu parabolu možemo prenijeti i na naš duhovni život. Ne radi se ovdje samo o tjelesnoj smrti. Nego o svim onim situacijama koje od nas iziskuju da umremo svojoj volji, svome komodu iz svojih malih sigurnosti na koje smo se navezali…
Isus nam želi reći da je prava sreća upravo onda kada shvatimo da naš život nama ne pripada. Da nam je dan radi drugih. Da nam je dan da ga darujemo. Dok to ne shvatimo tražit ćemo sami sebe, ali se nećemo naći.
Još jedan važan detalj u ovom nam Evanđelju ne bi smio promaći, a to je glagol VIDJETI. Kod evanđelista Ivana vidjeti ne znači samo ugledati očima, to prije svega znači upoznati, imati iskustvo SUSRETA S BOGOM.
Kako se događa taj susret? Isus na to pitanje odgovara prispodobom o pšeničnom zrnu prije spomenutu. To znači da se susret s Isusom događa onda kada ja počnem u svome životu živjeti logikom pšeničnog zrna, kada odlučim da više neću bježati od životnih odgovornosti. Isusa se upoznaje živeći za druge, konkretno se žrtvujući u poslušnosti često sivoj i monotonoj svakodnevici.
Prelijep je ovaj početak Evanđelja u kojem Grci pitaju Andriju i Filipa da bi željeli vidjeti Isusa. Postavlja se ovdje pitanje meni: ŽELIM LI i JA JOŠ UVIJEK VIDJETI ISUSA? Želim li ga istinski sresti kao osobu? Što je pokretač moje vjere? Od čega moja vjera živi? Zašto sam vjernik? Jer to moram biti iz ovog ili onog razloga (straha da ne budem kažnjen) ili zato što sam zahvaćen i zaražen ljepotom darivanja?
Vjera nisu zapovjedi, skup pravila – ona je u prvom redu ljubav koja traži Ljubljenoga. Žar koji me pokreće. PRIVLAČIVOST. Mi bi trebali biti kršćani po privlačnosti koju crpimo sljedeći razapetu Ljubav. Ljudi zaraženi ljubavlju koja sebe ne štedi, prva prašta i prva umire ne čekajući drugu stranu da se promijeni. Ne držati svaki svoju stranu ponosa i gluposti…
Vidimo to u zadnjoj Isusovoj rečenici: „Kada budem uzdignut sve ću privući sebi.”(Iv 12,32). Dajmo se i mi zahvatiti od te raspete ljubavi. Pogledajmo na križ i dopustimo se biti privučeni, očarani ovom ljubavlju koja umire za nas.
Nema ljubavi koja nije raspeta. Pokazuje se u spremnosti na žrtvu. Dokazuje se na križu. Križu koji za nas postaje novi savez. Savez koji više nitko ne može prekinuti jer je potpisan ljubavlju Kristove krvi. Primjer nam je dao da i mi činimo tako jer nema već ljubavi od te da netko život svoj položi za braću.
Pred nama kršćanima trećeg milenija ostaje izazov ovoga pitanja pogana i svih onih koji potajno traže Boga: „Želimo vidjeti Isusa!”. Žele ga vidjeti u nama, u našem životu, na našim licima i u našim odnosima. Prvi su kršćani bili privlačni po ljubavi kojom su se ljubili te se je za njih govorilo „Gle kako se ljube!”. Može li se to i za nas reći?
