Vrijeme je korizme. Na pitanje čega ćeš se odreći tijekom korizme Zadrani odgovaraju cigareta, alkohola, mesa, slatkoga… Jedna je sugrađanka na pitanje čega će se odreći u korizmi izjavila kako će pokušati biti bolja majka, supruga, susjeda.
Ipak, postavlja se pitanje znamo li zašto se odričemo? Što zapravo korizmeno doba znači u životu kršćana?
O korizmenom vremenu porazgovarali smo s fra Tomislavom Šankom.
Koje je pravo značenje korizme?
U misnim čitanjima, koje nam bogoslužje Crkve nudi na početku Korizme, slušamo o Isusu koji ulazi u pustinju na 40 dana. Izraelski narod je 40 godina hodao pustinjom do Obećane zemlje. Simbolika je to životnog vijeka jedne generacije koja u iskustvu pustinje doživljava susret s Bogom i čišćenje od grešnih navezanosti. Ipak narod se nije uspio dovoljno promijeniti te je i kasnije u savezu s Bogom na neki način krahirao. Isus zato na simboličan način ulazi u pustinju Izraelskog naroda, ali i u pustinju svakoga čovjeka, u njegova lutanja i njegovu grešnost. Svojim ulaskom u pustinju na 40 dana Isus za nas, za mene i tebe, pobjeđuje kušnje i ponovno uspostavlja razvrgnuti savez.
Korizma je upravo obnova tog našeg krsnog saveza s Bogom. Početak toga hoda imali smo na Pepelnicu ili Čistu srijedu, kada smo priznali da smo grešnici potrebni obraćenja. Vrhunac te obnove dogodit će se u Vazmenom bdijenju (Velika subota) kada ćemo s gorućim svijećama u rukama obnoviti svoja krsna obećanja koja smo jednom dali Bogu.
Kao što znamo, Bog je kroz stoljeća nudio savez čovjeku, ali za savez je uvijek potrebno dvoje. Po židovskom zakonu, onaj tko ne bi ispoštovao savez bio bi ubijen, dogodila bi mu se sudbina žrtvene životinje koja je bivala raspolovljena na pola. Mi, s naše ljudske strane, uvijek krahiramo. Sve do trenutka kad je Bog odlučio u svojoj ludoj ljubavi i sam postati čovjekom, odlučio je stati s obje strane saveza. U Isusu Kristu iz Nazareta Bog postaje čovjekom koji na sebe preuzima sudbinu žrtve, preuzima naše lomove i grijehe i jednom zauvijek nerazdvojno spaja nebo i zemlju, nas i Boga.
Bog Noi kao obnovljeni znak saveza nudi pogled na dugu. Duga je simbol luka koji je ratnik položio i odlučio da neće više štetiti zemlji, da neće više ratovati. Duga je zapravo sam Isus Krist koji se opteretio našom udaljenošću od Boga, umro za nas i ponovno nas doveo u krilo Očevo. U Isusu Kristu Bog je položio svoj luk i sazdao vječni i neslomivi Savez s čovjekom.
Upravo iz tog saznanja koliko nas Bog voli, mi se u Korizmi želimo vratiti onom što je bitno. To bi za nas zato trebala biti potreba ljubavi, a ne neka naredba ili tlačenje. Molitvom, postom i djelima milosrđa čovjek se u Korizmi vraća onome bitnom, vraća se samom Bogu.
Čovjek je biće odnosa, vrijedi onoliko koliko vrijede njegovi odnosi. Upravo je zato osnovni smisao Korizme obnoviti svoje odnose s Bogom, čovjekom i stvorenom stvarnošću. Postiti bi značilo staviti se u pravilan odnos sa stvarima, ne biti navezan na stvari, koristiti stvari kao sredstvo zajedništva, a ne kao isključivi cilj. Djela milosrđa znače ući u pravilan odnos s čovjekom, u odnose s drugima. Mi smo kao ljudi stvoreni da se darujemo te se upravo po darivanju učimo ljubiti, učimo se primati, a ne posjedovati. Molitva nas uči ući u pravilan odnos s Bogom. Po molitvi ulazimo u Božju optiku, vrednujemo sebe iz Božjeg pogleda, a ne iz onoga što ljudi o nama govore.
Misna čitanja nam na Peplnicu govore o tome kako Bog vidi u tajnosti. Kad moliš, uđi u svoju sobu, kada postiš ne izobličuj lice, kada činiš djela milosrđa čini to na diskretan način, a ne tako da si ti u centru pažnje. Postoje trenuci i geste koje vrijede samo onda ako ostanu između osoba koje se ljube, ako se izlože javnosti postanu nekako jeftine i bagatelizirane. Zato post, molitva i djela milosrđa imaju smisla ako je nakana čista, ako je nakana besplatna ljubav. Ta djela imaju smisla tek onda ako im je cilj ući u odnos, ući u Božje osjećaje i misli.
Gest ljubavi sam po sebi ništa ne znači ako nema nutarnju istinsku nakanu. Poljubac je znak ljubavi, ali ako ga dam nekom samo zato da budem viđen on postaje izdaja ljubavi. Tako umjesto da je uvećao ljubav taj isti čin umanjuje čovještvo i dostojanstvo onoga koji ga čini. Slično je i sa stvarima koje darujemo. Ako darujemo tako da budemo viđeni „već imamo svoju plaću” (Mt 6,16).
Korizma je zato mjesto gdje čistimo svoje nakane i svoje motive. Zato je potrebno ući u pustinju kako je to učinio Isus. Pustinja je mjesto gdje ponovno mogu osluhnuti Božji glas, gdje ponovno mogu čuti sebe. Bez pustinje, bez unutarnje i vanjske tišine ja kao osoba gubim centar te postajem kaotičan, nemiran i neusklađen. U pustinji se učim slušati da bih znao govoriti, učim se ostati u Božjoj blizini da bih ljudima i stvarima znao prići na Isusov način.
Za razliku od drugih religija, gdje ja moram nešto činiti da bi me bog volio, gdje ja trebam svojim činima spustiti boga na zemlju, naša je vjera drugačija. Mene Bog prvi voli, on meni prvi dolazi i prigiba se nadamnom i onda kada sam grešan. Isus će u nedjeljnom Evanđelju reći: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!”(Mk 1,15).
Isus je sam to kraljevstvo u kojem se Bog toliko približio čovjeku da nam je to teško vjerovati. Postao je jedan od nas, naučio govoriti našim riječima i plakati našim suzama da nam otkrije koliko smo voljeni. On se prvi približio i zato se ja mogu obratiti, a ne obratno! On je za mene umro da bi moj odgovor bio odgovor ljubavi, a ne moranja ili dužnosti! Kada nekoga voliš onda mu želiš odgovoriti na ljubav i to ne na mjeru nego tako da ga nadmašiš u ljubavi, da ga iznenadiš. Što sve ljudi koji su zaljubljeni znaju izmisliti ne bi li ganuli one koje vole.
Usuđujem se reći da je Korizma zapravo neprestano iznenađivanje Boga u načinu na koji činim one stvari koje možda nitko ne vidi. Takva pokora Bogu je mila. Tako daleko od minimalizma i računanja toga hoću li se odreći jedne ili dvije kave.
Spomenuo bih u ovom kontekstu kratko i Socijalnu samoposlugu koja već neko vrijeme „radi” pri našem Samostanu sv. Frane. Pozvao bih stoga sve ljude dobre volje da se u ovim danima odricanja i pokore približe onim najpotrebnijima. Mislim da je to konkretan znak ljubavi i Bogu milo odricanje i pokora. Broj korisnika popeo se na 600 obitelji te je svaka litra ulja ili kilo brašna dragocjen dar ljubavi.
Na pitanje Čega se u Korizmi odriče svećenik, fra Tomislav je odgovorio
– Ono što je meni bitno u Korizmi jest da pokušam više ljubiti konkretno, tako da možda posjetim osobu koja je bolesna ili sama. Nastojim se uskratiti od svih vrsta medijske banalnosti i nepotrebnosti, doći koju minutu ranije na molitvu…
Mi kao franjevačka zajednica u Samostanu sv. Frane odričemo se pomalo i u hrani i piću. No, kao što sam već rekao, nije bitno čega se odričemo, nego zašto se odričemo. Nekom može biti teško reći „Pomozi mi”, pa će njemu velika pokora biti zatražiti pomoć. Ako si perfekcionist, pokušaj kroz korizmu prepustiti malo više stvari Bogu. Onaj tko je radoholičar, neka pokuša sebi reći – do tad i tad ću raditi, a onda ću stati. To su sve izazovi koje inače sami sebi ne postavljamo.
Svi se razlikujemo, zato je bitno da se svatko osobno preispita i učini nešto dobro za sebe i za druge. Korizma je stoga izazov ljubavi za svakog od nas da pronađe više Boga u sebi i drugima.
