-Dobar dan, dimnjačar…
-Dimnjačar? E, pa šta?
-Trebam pogledati dimnjak.
-Ma, kakav dimnjak, aj ća…
Nekultura i neimaština
Dijalog je stvaran, a lokacija u strogom središtu “Donatova metropolisa”.
-To nije eksces, nego pravilo, razumijem da ljudi u kuće danas ne puštaju svakoga. Ali, dimnjačara? Nisu svjesni kakvoj se mogućoj pogibelji izlažu, naočito oni u starim zgradama. Takav je čitav centar. Ne bih htio stvarati paniku, ali bolje je spriječiti nego lječiti, kaže i narodna poslovica. Poluotoku prijeti tragedija, ne poduzme li se ništa. I ne promjeni li se olako shvaćanje stanovništva u vezi našeg posla.-upozorava Vlado Kovačević, trenutno najstariji aktivni zadarski dimnjačar. Usprkos svojih 68 godina i dalje radi. U prepoznatljivoj crnoj odori može ga se vidjeti na gradskim, ali i županijskim krovovima.
-Imam certifikat, obučen sam i zaljubljen u svoj zanat. Davne 1964. sam završio Školu učenika u privredi i otada sam u ovome, bez prekida izuzev nekih zdravstvenih poteškoća. Iskustvo sam stjecao najprije u bolničkoj kotlovnici na Kolovarama, kod meštra Rudija Dekortija, potom dodatno u Lovranu, Opatiji, Zagrebu, u Njemačkoj nekoliko godina.- priča Vlado i na spomen rodnog podneblja vrti tjeskobno glavom, zamišljena pogleda.
-Imam osjećaj da je to posvuda bolje nego tu, ne znam je li u ostatku Dalmacije tako, ili je Zadar po tome izuzetak. Baš svi se ponašaju da moj posao znaju bolje nego ja, a zaboravljaju da su dimnjačari educirani i pripremljeni za svoj rad. Naša je zakonska obveza pregledati dimnjake u stambenim objektima. Na žalost, stanari ignoriraju obavijesti o dolasku dimnjačara. Ili nam jednostavno ne otvaraju vrata. Ne kažem da je u pitanju samovolja ili nekultura. -tvrdi Kovačević, i traži opravdanja.
Kriza je, pojašnjava, i neimaština. Narod se bori s besparicom na razne načine i štedi gdje najmanje treba. Tako i na održavanju i čišćenju dimnjaka. Njega mnogi drže kao običan dio zida, a ne razumiju koliko može biti opasan. Dimnjak je građevinska instalacija čija je svrha odvođenje u atmosferu produkata izgaranja. Nekada se smatralo da je dimnjak dobar, ako dobro “vuče”, što se u doba krutih i tekućih goriva moglo procijeniti prostim okom ili još bolje njuhom, a dimnjačar zvao isključivo radi čišćenja dimnjaka na kojemu se vidjelo da je jako začađen, začepljen i neprohodan. Danas, kada su došla vremena modernih energenata i plinskih goriva, čiji produkti izgaranja nisu vidljivi prostim okom i njihovo udisanje može biti kobno, iznimna je važnost ispravnog dimnjaka i njegovog redovitog kontroliranja. Postaje bitna i uloga dimnjačara, kao dijela projektnog tima tako što mora dati suglasnost s projektom dimnjaka.
-Tu već krene u krivo, jer ljudi dimnjačarski posao povjeravao prijateljima, poznanicima, nekvalificiranim zidarima. Podjednako kod privatnih kuća i većih zgrada čiji vlasnici postavljaju dimnjak radi izgleda, ne računajući da je sve veća i njegova uporaba. No, još gore je kada se nakon podužeg nekorištenja aktiviraju desetljećima stari dimnjaci, što je čest slučaj u posljednje doba. Ljudima je skupa struja i prebacuju se na ugljen ili drva. Pale vatru u pećima čiji dim prolazi derutnim i poroznim dimnjacima ispuštajući plinove koji lako mogu izazvati teška trovanja i smrt korisnika. – pojašnjava Vlado i preporuča pregled i čišćenje dimovoda najmanje dva puta na godinu, iako propisi isto nalažu svakih 13 tjedana.
Miran san
-Ljudi možda ne znaju, ali čišćenje dimnjaka po stanu je samo tri kave ili 30 kuna. No, oni se fušerski ukopčaju i montiraju, kao da je to igra. Kompletan Poluotok je u tom pogledu užasan. Krovovi su redom trulih i potencijalno zapaljivih drvenih konstrukcija, povezani na malom prostoru, ne daj Bože požara.- naglašava Vlado i za kraj daje savjet da ako tamošnji stanari kane ložiti drva prethodno za miran san pozovu dimnjačara. Ili da, kada ih vide na ulici, uhvate botun i zažele sreću sebi i susjedima.
