Spontani susret ovog dvojca na Kalelargi završio je kratkom razmjenom pozdrava i pretpostavljam – obzirom na štapna pomagala, svakako rijetko neizbježnim pitanjem o zdravlju. Za one koji ne znaju o komu se radi, spomenut ću da su Boris Škifić i Branko Brajković, tandem koji je svojevremeno s uspjehom brodio u nekadašnjem „Jugotankeru” odnosno današnjoj „Tankerskoj plovidbi”. Prvi kao generalni direktor a drugi kao direktor komercijalnog sektora. Bila su to vremena koja se s današnjeg stanovišta na ondašnja vremena želi nekako zatomiti pa čak i izbrisati.
Ali kako bih ja – kao bivši pomorac, a vjerujem i mnogi drugi kolege, mogao zaboraviti jednu uspješnu pomorsku tvrtku? Koja je zaposlenicima omogućila siguran posao, stalni radni odnos, redovitu plaću, najveću i najbolju flotu u ondašnjoj državi. Pojam kojeg se uvažavalo diljem svijeta! Firmu koja je izgradila pola Zadra, dijeleći stanove ili kredite pomorcima. Pomagali su i brojna druga poduzeća, ulagali u zadarski sport i vrhunske sportaše, prosvjetu i zdravstvo, hotele i brodogradilište. Složit ću se da je firma i dandanas nekako opstala, u ovo doba sveopće krize na svjetskom tržištu, zapravo prilagodila se koliko je mogla, ali to je miljama daleko od ondašnjeg sjaja. Čini se nostalgija – ali s punim pravom.
I zato mi je neobično drago da se bivši suradnici ne izbjegavaju, ne okreću glavu jedan od drugoga, jer su učinili mnogo za ovaj grad i njegove žitelje. Na koncu poželio bih im još mnogo ovakvih „đirada” po Kalelargi, i mirne umirovljeničke dane.
