Gospin kip u školskom hodniku izazvao je u Zadru žestoku polemiku među onima koji ravnateljev potez odobravaju i onih koji ga osporavaju smatrajući da vjerskim obilježjima nije mjesto u školi.
– U jednoj sekularnoj državi, u javnim institucijama i javnim školama nema mjesta za bilo kakva i bilo čija religijska i konfesionalna obilježja. U svim sferama društvenog života, u Hrvatskoj se sve više primjećuje agresivno manipuliranje religijskim obilježjima i manifestacijama, i to u svim prigodama i na raznim mjestima.
Kao u prošlosti, kada se u svim prilikama inzistiralo na “socijalističkim obilježjima”, što je bilo ne samo nepotrebno, nego i iritantno. Tako se sada događa da religijske institucije u nedoličnoj mjeri svuda i u svakoj prigodi nameću i ističu svoje simbole.
To može voditi prema stvaranju države i društva koje svojim vanjskim obilježjima i manifestacijama podsjećaju na neke države s Bliskog istoka, koje, naravno, imaju drukčiji religijski predznak – kaže poznati zadarski sociolog religije dr. Ivica Maštruko oslikavajući opću društvenu klimu.
U konkretnom slučaju, po Maštrukovu mišljenju, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta nije adresa na koju se ravnatelj Čular uopće mogao javiti tražeći suglasnost.
– Ravnatelj nije tražio dopuštenje od Ministarstva jer mu Ministarstvo takvo dopuštenje ne može ni izdati jer za to jednostavno nije nadležno. On je samo o svom postupku informirao Ministarstvo.
Vjerojatno je tražio suglasnost od Nadbiskupije, što je nezabilježeno u dosadašnjoj praksi zato što nitko do sada nije ni postavio kip Gospe u neku od svjetovnih javnih škola ili javnih institucija.
To je, dakle, potpuna novost. Pritom, uopće nije sporno postavljanje vjerskih obilježja u vjerskim školama, na što svi imaju pravo – kaže Maštruko, skrećući pažnju na presedanski potencijal “zadarske školske Gospe”.
– Ovdje je riječ i o mogućnosti presedana, jer ako vjerska obilježja uđu u javnu školu u sekularnoj državi, postavlja se pitanje zbog čega se isto to ne bi dogodilo i u nekim drugim javnim i državnim institucijama, primjerice u sudovima ili bolnicama, ali i u mnogim drugima.
Naravno, iz povijesti je poznato da je to nekada u nekim državama bila praksa, ali u posljednje vrijeme to nije tako čest slučaj – zaključuje Ivica Maštruko.
