Sredinom srpnja prošle godine Željko Lončar, predsjednik Skupštine Zadarske županije, predao je ključeve svoje kuće u Poličniku sudskim službenicima zbog ovrhe Splitske banke. Godinu dana poslije, Lončar sa suprugom živi u neposrednoj blizini, a s terase mu “puca pogled” na nekadašnju obiteljsku kuću koju je, uvjeren je, izgubio zbog političkog obračuna s njim.
– Ključeve sam sudskom ovršitelju predao 15. srpnja prošle godine, a zemljište i kuća u kojoj sada živim u vlasništvu su mog zeta i kćerke. Ali, od tada, u proteklu godinu dana, nitko u moju bivšu kuću nije ni privirio! Sudski su službenici uzeli ključ i predali ga banci, ali ni iz Splitske banke u tu kuću nikada nitko nije dolazio, niti se itko interesirao, niti je kuća prodana. Mislim da se iza kulisa krije politički obračun sa mnom – kaže Željko Lončar.
Zašto mislite da je riječ o političkom obračunu?
– Najprije, prisilno iseljenje određeno mi je za Veliki petak prošle godine i ja za to ne bih ni znao da me jedan vaš kolega nije obavijestio jer je na oglasnoj ploči Općinskog suda vidio datum deložacije. Obratite pažnju, radi se o travnju prošle godine, a baš u to vrijeme krenula je intenzivna predizborna kampanja za lokalne izbore. Netko je očito mislio da bi me trebalo provući kroz skandal.
“Netko” je lokalni HDZ?
– To ste vi rekli, ja o tome još ne mogu tako decidirano odgovoriti. Ali politički je obračun evidentan jer da nije tako, sve što se događalo nakon predaje ključeva događalo bi se u skladu sa zakonom, a nije bilo tako! Naprotiv, na moju kuću su svi preko noći i naglo zaboravili, kao da to i nije bilo važno, nego nešto posve drugo.
Lončar je u vrijeme rata bio pukovnik HV-a, u nekoliko mandata bio je tajnik i potpredsjednik ŽO HDZ-a, a sada je član Predsjedništva ŽO stranke koja ga je svojedobno htjela vidjeti i u Saboru, ali Lončar tvrdi da je to odbio jer nikada nije imao takvu vrstu političke ambicije. Na izravno pitanje smatra li da je eventualni motiv političkog obračuna s njim procjena da je pred prošle lokalne izbore bio preblizak s Renom Sinovčićem koji se spremao za obračun s HDZ-om, Lončar nije izravno odgovorio.
– Ja sam od početka deklarirani HDZ-ovac i unutar stranke nisam ni lijevo ni desno. Ali, ni u HDZ-u ni izvan njega ne postoji bilo kakav autoritet koji mi može sugerirati ili zabraniti s kim se mogu, a s kim se ne smijem družiti – kaže Lončar.
Spominjete nezakonitosti nakon ovrhe. Što nije bilo u skladu sa zakonom?
– Puno toga. Na primjer, moja se bivša kuća ne nalazi u očevidniku Županijske gospodarske komore gdje je popis svih ovršenih kuća koje idu u prodaju. Zašto ne i moja?! Nadalje, apsurdno je što sam ključeve predao sudskom službeniku, a u Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda još se vodim kao vlasnik te iste kuće! I zbog toga, još jedan apsurd, plaćam utrošak struje i vode u kući koju mi je banka oduzela prije godinu dana da mi na mirovinu ne bi stigla ovrha! A onda su, nakon što sam izgubio kuću i nakon što su se time bavili i mediji, odjednom svi zaboravili na sve to i nitko nikada više nije ni došao ni pitao što je s tom kućom. Tu je i neobično ponašanje Splitske banke.
Na što mislite?
– Tri puta sam im dostavljao dopise, ali mi nikada pismeno nisu odgovorili. Najprije sam tražio reprogram duga, pa sam htio smanjiti ratu jer je bila jedan i pol puta veća od moje plaće, a na koncu sam im predlagao otkup duga. Sve su to odbili i nikada mi pismeno nisu odgovorili, nego su mi oduzeli kuću koja sada pred mojim očima svakodnevno propada i zarasta u korov. I onda su sve zaboravili!? A ja sam iz obiteljske kuće sa suprugom, kćerkom i zetom otišao živjeti u podstanarski stan u Zadru.
Željko Lončar je od Splitske banke uzeo kredit od 220.000 maraka radi kupnje 7,5 posto dionica nekadašnje “Vinilplastike” koje su 1997. godine vrijedile 810.000 kuna. Banci je, tvrdi, vratio 60 posto kredita, ali je “Vinilplastika” 2001. godine otišla u stečaj i Lončar gubi svoje dionice, a zbog nemogućnosti naplate preostalih 40 posto kredita banka aktivira svoje fiducijarno pravo i postaje vlasnik 160 četvornih metara njegove kuće koju je 1997. godine Splitska banka procijenila na 377.000 tadašnjih njemačkih maraka, odnosno na 1,5 milijuna kuna.
Lončar ne bježi od svoje odgovornosti za situaciju u kojoj se našao, svjestan je da se radilo o poslovnom i poduzetničkom riziku. Bio je to loš poslovni potez zbog kojega ispaštam, misli i sada Lončar, ali sve što se događalo nakon što je izgubio obiteljsku kuću ipak ga je učvrstilo u uvjerenju da se iza kulisa radilo o političkom obračunu s njim.
Prošle je godine izjavio da će doći vrijeme kada će u javnost izići s brojnim imenima takvih pojedinaca, ali to još nije učinio.
– Za razliku od takvih, ja sam založio vlastitu imovinu, kuću koju sam s obitelji i bez kredita napravio još u vrijeme bivše Jugoslavije – kaže sada Lončar.
Računi
Ključeve sam predao sudskom službeniku, a u Zemljišno-knjižnom odjelu još se vodim kao vlasnik kuće! I zbog toga plaćam trošak struje i vode da mi na mirovinu ne bi stigla ovrha – kaže Lončar.
