Izjave poput “Bolje nešto od nečega nego ništa od ničega”, „Bolje izdati knjigu nego prijatelja”, „Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti”, „Bolji je nečastan bijeg nego častan poraz” i „Bolje živjeti sto godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi” samo su neke od mnogobrojnih dosjetki članova grupe TNT legendarnog stripa „Alan Ford“. I premda je prošlo 45 godina od njegove prve pojave na talijanskom tržištu, slavne izreke ne gube svoju popularnost ni danas, kako u razgovorima ili potpisima brojnih forumaša, tako i na majicama s tiskom likova grupe TNT.
Strip je rođen u Italiji u svibnju 1969. godine. Život su mu udahnuli scenarist Luciano Secchi poznatiji po pseudonimu Max Bunker i crtač Roberto Raviola, poznatiji kao Magnus. U Hrvatskoj je „Alan Ford” prvi put objavljen 1972. godine – tri godine nakon talijanske premijere. Za odličan prijevod bio je zaslužan Nenad Brixy, prevoditelj i pisac kojemu je ove godine 30. godišnjica smrti.
Nakon što je prestao izlaziti pod okriljem Vjesnika, „Alana Forda” nastavlja izdavati Korpus d.o.o. (Strijela’92/Borgis d.o.o.), a nakon Korpusa izdavaštvo preuzima Strip-Agent. Na pitanje kada se i zašto odlučio za reizdavanje starih brojeva „Alana Forda”, Bernard Radovčić, direktor novinsko-nakladničke djelatnosti Strip-Agent odgovorio je kako se unatoč velikoj popularnosti mnogih stripova u bivšoj državi odlučio samo za „Alana Forda” iz vlastite ljubavi prema tom stripu, pa u posljednjih desetak godina Strip-Agent reizdaje stare i prati nove brojeve tog kultnog stripa.
Naime, nove epizode „Alana Forda” i danas redovito (mjesečno) izlaze u Italiji. Raznim promjenama crtača i scenarista, tokom vremena, izgubili su se mnogi sporedni likovi koji su stripu davali dodatnu draž, a sam strip izgubio je osnovnu crno-humornu nit.
Unatoč činjenici da je bio izdavan i u Francuskoj (ali je zbog slabe popularnosti ukinut nakon dvanaest izdanja), Danskoj (ukinut nakon samo šest epizoda), i Brazilu (gdje je doživio samo tri izdanja), Alan Ford je postigao najveću slavu na području bivše Jugoslavije.
Zanimljivo je da strip nikad nije preveden na engleski, premda je glavna radnja smještena u cvjećarnicu u New Yorku, te da je u bivšoj Jugoslaviji i komunističkome režimu strip prolazio kroz ruke cenzora koji su prepravljali pojedine kadrove, vršili intervencije na crtežu, korekcije u tekstu ili izbacivali cijele stranice tj. crteže.
Takvi postupci jasan su pokazatelj kako stripovi, iako se doživljavaju bezvrijednima i trivijalnima, a njihov jezik manje vrijednim, zaslužuju punu pozornost jezikoslovaca i stilističkih analiza, osobito kada je riječ o klasiku kao što je „Alan Ford”.
Popularnost „Alana Forda”, na prostorima bivše Jugoslavije nesumnjivo leži u njegovom britkom humoru, duhovitim izjavama koje je sa talijanskog preveo i na svoj način osmislio Nenad Brixy, čime je postigao nevjerojatnu povezanost čitatelja sa likovima iz stripa. Prema mišljenju dr. sc Pavla Valerjeva, docenta na Odjelu za psihologiju Sveučilišta u Zadru, u slobodno vrijeme gitariste u art-punk bendu Gatos del Mundo i velikog stripoljupca i kolekcionara stripova, postoji niz ključnih faktora koji su „Alana Forda” činili neodoljivim. „Kao prvo, tu je izrazito kontrastni, noarovski, ali ipak ugodan crno-bijeli crtež (pogotovo prvih 70-ak epizoda koje je crtao Magnus). Takav stil pomalo nalikuje radovima nekih autora koje sam poslije otkrio u američkom underground stripu” – rekao je Valerjev i dodao „Magnus i Max Bunker prikazuju najtežu sirotinju na groteskan način, ali ipak suosjećaju s njom i još k tome razotkrivaju postojanje korupcije i kriminala u svakom segmentu društva, a koja je uredno dokumentirana u crnoj knjižici Broja Jedan. Posebna čar stripa je ironična činjenica da su svi glavni protagonisti, takozvani supertajni agenti, u stvari potpuni marginalci i luzeri, ali koji ipak uspijevaju neposrednom dosjetljivošću, snalažljivošću, a često i srećom nekako opstati makar s neredovitom plaćom od jednog dolara u šugavoj cvjećarnici na Petoj aveniji”.
Valerjev se na trenutak prisjetio i svog odrastanja uz ovaj kultni strip. „Alan Ford” je strip za kojeg znam od ranog djetinjstva i koji je vjerojatno utjecao na razvoj mojeg senzibiliteta za humor. Taj strip je bio toliko duhovit i atraktivan da se uvijek mogao čitati, čak i ako ste ga već nekoliko puta pročitali”.
I Mare Milin, svjetski poznata fotografkinja, prisjeća se nadimaka koje su u djetinjstvu neki dobivali baš po junacima stripa: „Davno ga nisam imala u ruci, ali bez njega kao dijete na plažu, na Matin mulić, nisam išla. Čitale su se, što čitale, gutale, sve vrste stripova. Svi su bili žuti od listanja na suncu i izjedeni od mora, ali išli su iz ruke u ruku. „Alan Ford”, kad ga je bilo, to je bila posebna priča. Jagma za što starijim brojevima, mijenjanje stripa za strip, nadimke smo si davali po likovima iz “Alana Forda”. Dan danas se zna tko je Jeremija i kakve ljude zovu jeremijama. Najzanimljivije je koliko je savršena ta karakterizacija likova, da dan danas ljudi zbog nekih svojih osobina dobivaju nadimke po likovima iz “Alana Forda”, iako nekako mislim da nitko ne želi biti Bepa Joseph (smijeh). Ukratko mislim da je „Alan Ford” kulturološki dragulj, ako se mene pita, i definitvno je ostavio veliki trag u mom životu”.
Davor Gobac, pjevač grupe Psihomodo Pop, također tvrdi kako su on i prijatelji kupovali „Alana Forda” zbog specifičnog humora kojeg su međusobno citirali kad god im se ukazala prilika. Gobac i danas čuva prvih sto brojeva, ali i majicu s likom Boba Rocka, te je ljubav prema stripovima prenio i na sina.
Kad je riječ o ranijim, iznimno hvaljenim, brojevima ovog stripa, upitali smo Marka Čokolića, djelatnika jedinog zadarskog antikvarijata „Marul“, kakva je potražnja za stripom, odnosno kupuju li ga ljudi uopće? Odgovorio je kako antikvarijat “Marul” nudi velik broj stripova, ali ljudi najviše traže i kupuju upravo „Alana Forda”. „Kolekcionari, kojima je promakao neki od brojeva, najvjerniji su kupci stripova” kazao je Čokolić.
Da popularnost stripa i dalje traje, svjedoče domaći internetski portali s oglasima, na kojima se pojedini raritetni rani brojevi, bez obzira što su izlizani i poderani, nude za nekoliko stotina kuna, dok talijanski originali dosežu i cijenu od par tisuća kuna.
Naravno, crni humor koji u sebi ima dozu montipajtonovskih parodija; ismijavanje političkih sustava, ljudske gluposti, negativnih osobina poput pohlepnosti, sebičnosti i narcisoidnosti rame uz rame sa požrtvovnošću, upornošću i podanošću određenom vladaru (u ovom slučaju Broju 1), bezvremenski su motivi koje i današnje generacije mogu shvatiti, prihvatiti i obožavati na isti način kao i starije generacije.
Možda danas i više suosjećamo s likovima iz stripa, jer prema riječima Pavla Valerjeva „korupcije, sebičnosti, nebrige za druge s kojom su se susretali protagonisti je prikazivana toliko apsurdno i toliko urnebesno da smo nekad davno svi uvijek mislili: „Ovo jest presmiješno, ali ovo je nemoguće. Ovo je samo stripovsko preuveličavanje truleži društva.” Na žalost, prevarili smo se. Gotovo svim negativnim socijalnim pojavama koje su groteskno prikazane u ovom stripu smo svjedočili u stvarnosti. Korupcija na svim političkim razinama (sjetimo se npr. tri gradska vijećnika), kriminal, sebičnost, nebriga za sirotinju, deložacije, upropaštavanje tvornica, društvenih i prirodnih vrijednosti radi osobne koristi, upropaštavanje socijalnog i zdravstvenog sustava, idiotski TV program, sportska korupcija. Sve je pojeo mračni kapitalizam. Danas živimo u Alanu Fordu, samo nije toliko smiješno.”
Za kraj, uz poruku „Ne glasajte za Notaxa!!”, Valerjev je podsjetio na jednu od epizoda „Alana Forda”. Pročitajmo je još jednom…