Prošle subote završeno je prikupljanje potpisa za izgradnju azila za nezbrinute životinje u Zadarskoj županiji.
Potpisivanje peticije pokrenula je Udruga za zaštitu životinja nakon što je dogradonačelnik Zvonimir Vrančić nekidan ponovio isto ono što je kao gradonačelnik rekao još prije godinu dana: da azil za pse na Žmirićima koji ima veterinarsku zabranu rada treba što prije zatvoriti, a novi azil grad Zadar neće graditi – jer mu ne treba.
Sedam dana peticija se potpisivala na dvadesetak gradskih lokacija, a prema još uvijek nepotpunim podacima, potpisalo je desetak tisuća građana. Preciznije, izbrojano ih je više od 13 tisuća, a liste još stižu, kazala nam je u nedjelju predsjednica Udruge za zaštitu životinja Marijana Mustać, osoba koja zadnjih deset godina vodi jedino utočište za pse u Zadarskoj županiji.
– Gospođice Mustać, napadaju vas da ste za funkcioniranje azila svih ovih godina “protračili” 2,5 milijuna gradskih kuna, a da za to nemate pokriće u računima. Ti napadi, zanimljivo, dolaze s portala kojem je gradonačelnik Vrančić, sve do novinarskog otkrića, uredno plaćao 3000 kuna mjesečno za tzv. press-cliping usluge. Iste godine Vrančić je sklopio ugovor i s tvrtkom iz Pokupskog Cerja za hvatanje i zbrinjavanje napuštenih zadarskih životinja, inače u vlasništvu brata vlasnice portala koji vas proziva. Je li to slučajno? Kome ste se toliko zamjerili?
– Očito nečijim privatnim interesima. Koliko znam, ugovor s firmom iz Pokupskog Cerja Grad je raskinuo nakon što je veterinarska inspekcija zatvorila zbog kršenja zakona o dobrobiti životinja. Riječ je o dobro uhodanom biznisu tzv. šintera koji hvataju pse za velike novce i potom ih u roku 60 dana usmrćuju ako za njih ne nađu udomitelje. Mi smo “no-kill” azil i ne podržavamo praksu usmrćivanja životinja, ali to je danas postao biznis na kojem se masno zarađuje.
Što se tiče moje “pronevjere” novca, za sve troškove azila svih ovih godina postoje računi koji su u arhivi naše udruge, a gospodin Pešut iz gradske uprave je sa svime time dobro upoznat. Od 2011. azil na Žmirićima radi ilegalno, no mi unatoč tome svakodnevno dobivamo nove životinje. U ovih 10 godina kroz azil je prošlo preko 3000 životinja. U jednom trenutku u njemu je bilo gotovo 300 pasa, a imamo uvjete za najviše njih 200. Novac je uglavnom odlazio na zbrinjavanje životinja, hranu i veterinarske troškove, što je Grad uredno podmirivao sve do 2012. godine. Otada nam Grad više ne daje novac, a mi se snalazimo kako znamo.
– Čujem da vam mnogo pomažu udruge ljubitelja životinja iz Njemačke i Austrije koje su se čak nudile za financiranje izgradnje zadarskog azila. Navodno su jako razočarane odnosom gradskih vlasti prema nezbrinutim životinjama?
– Točno, od 2012. do danas azil na Žmirićima funkcionira isključivo zahvaljujući udrugama ljubitelja životinja iz Njemačke i Austrije koje udomljuju naše životinje i financiraju sve troškove azila, od hrane do sterilizacije divljih mačaka. Jako su bijesni na odluku Grada Zadra da odustane od gradnje azila. Smatraju je civilizacijski sramotnom, koja daje sasvim drugu sliku o Zadru nego što se to sa strane može steći. Riječ je udrugama koje imaju tisuće članova i koje su najavile da će do kraja mjeseca o odnosu zadarskih vlasti prema nezbrinutim životinjama obavijestiti sve domaće i europske političke i civilne institucije, počevši od predsjednika i premijera pojedinih država, pa na niže.
– Drugim riječima, azil za pse za njih predstavlja svojevrsnu iskaznicu demokratski osviještenih sredina u kojima prava životinja nisu samo mrtvo slovo na papiru?
– Točno. No činjenica je da većina pasa u azilu nije s područja grada nego iz cijele županije. Zbog toga smo i pokrenuli peticiju s ciljem izgradnje županijskog azila koji bi sufinancirale sve općine i gradovi s ovoga područja. Grad je ove godine angažirao “šintera” iz Šibenika, ali pitanje azila vam je kao i pitanje javnog zahoda. Nigdje ne stoji u zakonu da ga morate imati, ali je stvar civilizacijskih standarda da ga imate. Problem čak nije ni teren za azil, zbog kojeg je Grad odustao nakon što je ishodio lokacijsku dozvolu. Nekidan nam je došao jedan čovjek i za azil ponudio svoj teren u Galovcu. Dakle, nije sve ni u zakonima, nego u dobroj volji da se napokon nešto dobro napravi za nezbirnute životinje.
