I dok brojni rado sanjaju o putovanjima i upoznavanju stranih zemalja, a još radije pronalaze izlike koje ih priječe da to i učine, Zadranka Jelena Šoša nije mnogo dvojila – sjela je na bicikl i putovala sama, samo sa šatorom i osnovnim stvarčicama. Vratila se nedavno, nakon 137 dana puta i sedam zemalja.
Mnogi ljudi, pritisnuti obavezama ili pak zacementirani u rutinu, često posežu za dobrom starom: ‘Dosta mi je svega, odlazim nekud daleko!’ Ipak, unatoč odlučnosti kojom biva izgovorena ta rečenica, većina ljudi s lakoćom nalazi izlike te se svaki eskapistički poriv začas ugasi. Ipak, to nije bio slučaj s Jelenom Šošom, 32-godišnjom psihologinjom iz Zadra koja je u rujnu 2013. jednostavno sjela na bicikl i krenula na put. Društvo su joj pravili samo šator i bisage, a vratila se nedavno, gotovo pet mjeseci kasnije. S Jelenom smo razgovarali o njenom, kako sama kaže, najvrednijem životnom iskustvu.
Za višemjesečni put biciklom, tek uz šator i osnovne stvarčice, treba hrabrosti. Kako si se odlučila na ovakav put?
Da se biciklom otisnem u svijet, bio je pothvat o kojem sam dugo maštala. Odlučila sam ostvariti ga u trenutku kad sam izgubila posao, vezu, razloge koji su me držali u gradu u kojem sam dotad boravila. Bila sam tužna zbog toga. Imala sam snažnu potrebu da me energija i trud koji ulažem i odvede u nekom željenom smjeru. Uz to, obavljajući posljednjih godina posao dijagnostičara u zatvoru, zaželjela sam se svjedočanstava svijetle ljudske strane, jednostavnosti, dobrote. Moje samopoštovanje i povjerenje u ljude je slabilo. Osim odmora, trebala sam oporavak. Riskirala sam temeljito: da više ništa ne bude kao dotad.
Vijest o putovanju takvog tipa čini mi se kao velik izazov za bližu okolinu. Kako je reagirala tvoja obitelj i tebi bliske osobe? Jesi li imala podršku?
Uoči puta, svega se nekoliko osoba sa mnom radovalo mom pothvatu, a to je jedina podrška kakvu sam tada trebala. Roditelji su njegovali pristup ‘zašto nam to radiš’ i ‘gdje smo pogriješili s tobom’, a kod sestre i braće se našlo i brige i zavisti i podrške. Stekla sam dojam da su mi pružili podršku oni koji su to mogli i da to nije imalo veze sa mnom, sretna sam zbog njih nekoliko. Istovremeno, uoči puta sam odasvud nailazila i upoznavala neke nove ljude, koji kao da su se tu našli upravo da me ohrabre i potaknu.To mi je jačalo povjerenje u to da radim pravu stvar.
Koliko su trajale pripreme za putovanje (proces od odluke do kretanja)?
Proces od odluke do kretanja potrajao je skoro godinu dana. Nabavila sam opremu, nastojala se ponešto udebljati, stekla još nekoliko iskustava višednevne vožnje po domaćim cestama, dosta sam dana provela planinareći sama Velebitom… Istraživala sam svoje granice i učila ih poštivati, gradila samopouzdanje. Ujedno, prikupljala sam informacije koje sam smatrala korisnima, o vrstama koje bi mogle biti opasne pri kampiranju, o preprekama na koje su drugi ljudi nailazili biciklirajući zemljama koje su na mom putu i sl.
Koje si sve zemlje obišla?
Biciklirajući sam prešla oko 4180 km. Prošla sam hrvatskim jugom, hercegovački dio BiH, Crnu Goru, Albaniju, jugom Makedonije, Grčku, Tursku i Iran.
Koja te država najviše iznenadila?
Iznenađenja je bilo posvud. Što sam dalje odmicala, ona su bila snažnija i veći utjecaj imala na moje stavove i promišljanja. Nekad je povod bio oko mene, nekad u meni. Dobre ljude sam nalazila posvuda, a neka mjesta poput Kapadokije i otočića na jugu Irana oduševila su me kao malošto dotad.
Imaš li nekih korisnih savjeta za turiste, na dva, četiri ili bez kotača. Što primjerice ne smijemo propustiti u Albaniji, Grčkoj, Turskoj…?
Upoznati ljude.
Pratila sam tvoje putovanje putem Facebooka i posebno me dotakla fotografija tvog šatora postavljenog usred jednog vinograda u Grčkoj. Činilo se posve samotno i daleko od ljudi. Je li te u nekoj od situacija bilo strah putovati i noćiti sama? Gdje si sve odsjedala?
Ispočetka su me brinuli psi, kako ih umiriti, otarasiti ih se ako krenu za mnom. U jednoj napetici nekog večernjeg sata u nekom predgrađu kad sam skužila da ne uspijevam biti brža, riskirala sam… naučila sam da ih ljuti bicikl, ne ja. Do središnje Turske, više mi ni ‘bande’ poludivljih kangalskih pasa nisu bile prijetnja, a u Iranu su mi i nedostajali. Niti u jednom trenutku, okolnosti, nije me bilo strah putovati sama. S noćenjem je bilo drukčije. Na prvo divlje kampiranje sam se odvažila tek u Grčkoj, tad je nastala fotografija koja te se dojmila. Registrirana sam na društvenim mrežama za putnike couchsurfing.org i warmshowers.org i samoj mi je bilo lako steći poznanstva, naći prenoćište tim putem. Spavala sam i u domovima ljudi koje sam upoznavala putem, a koji su mi se činili vjerodostojnima. Do Irana bih kampirala samo kad bih se zaželjela samoće. Svega sam nekoliko puta odsjedala u hotelima, hostelima. Propustila sam noćiti u džamiji, što je u Turskoj moguće, ali ja to tad nisam znala. U Iranu se nisam osjećala slobodnom sama kampirati, no posljednja sam tri tjedna vozila u društvu pa smo zajedno i kampirali kojekuda.
Većina žena muku muči s pakiranjem kovčega i racionalnim odabirom krpica. Što si sve ponijela sa sobom na put i jesi li nešto bitno zaboravila?
Bisage sam sasvim nevješto punila i redovito se događalo da mi je potrebno nešto sa samog dna, zbog čega bih sve vadila i ponovno slagala. S iskustvom stvar nije postajala značajno brža, a putem su postajali i puniji, da bi na jugu Irana sve preostale pore prostora ispunile školjkice i kamenčići na koje sam nailazila. Da, pakiranje me iz dana u dan izluđivalo tj. učilo strpljenju. Krenula sam na put podcjenjujući sintetičke materijale, ali sam brzo osjetila njihove prednosti i pribavila nekoliko dry-fitt tajica i majica (jer stvarno zadržavaju vlagu od znoja podalje od tijela i brzo se suše). Kako se dinamika mog puta mijenjala, zatekli su me nešto hladniji uvjeti od onih za koje sam bila i opremom spremna: nedostajalo mi je odjevnih predmeta za temperature ispod -10 i topla vreća za spavanje. Kompenzirala sam nedostatak slojevima, ali i preskakala neke interesantne etape puta autobusom. Košara na volanu nije bila loše rješenje, no zbog rasporeda težine ubuduće ću dati prednost nosaču i bisagama na prednjem kolu.
Ima li nešto bez čega nikada ne putuješ i što bi izdvojila kao predmet bez kojeg se ne kreće na bicikliranje na duge staze?
Izdvojila bih kao neizostavne pouzdanu kremu s visokom zaštitom od sunca i možda duckt-traku zbog široke palete rješenja koja može ponuditi. Nikad ne putujem bez odvažnosti.
Koliko je novac bitna stavka za ovakvo putovanje, odnosno koliko je tvoje putovanje koštalo?
Putem sam potrošila oko 12.000 kuna. Glavninu tog iznosa činila je moja ušteđevina, a dio rođendanski pokloni roditelja i prijatelja koji su me jako razveselili. Potrošila sam sav novac koji sam namijenila za put, ali sam uvjerena da bi i nekoliko tisuća manje dostajalo. Na putu poput ovog mog troškovi su minimalni. Uz bicikl, bisage i opremu za kampiranje, novac je potreban samo za hranu i vize, ostalo je stvar izbora.
Po struci si psiholog. Zahtijeva li ovakvo putovanje psihološku pripremu? Kako ona izgleda?
Smatram kako je za putovanje poput ovog mog ključna upravo psihološka priprema. Onima kojima je uistinu stalo do ovakvog iskustva, glavna prepreka je upravo strah. Svaka skuža u njemu nađe muža! Sa strahom se ne počinje. Potrebna je odvažnost. A odvažnost je kvaliteta koja se razvija, gradi, poput kakve navike. Iz dana u dan, u malim, svakodnevnim situacijama kada osjetite strah jednostavno ne odustanete nego pokušate njemu unatoč. Pokatkad je to uspeti se na nivo u kući da biste oprali prozor, a strah vas je jer se nalazi na visini, odvesti se tim prometnim raskršćem, zauzeti se za sebe u nekoj situaciji… svaka mala pobjeda vlastitog straha se računa. Prepoznajete svoje granice, poštujete ih i kad za to budete spremni, prelazite ih. Nježno, malo pomalo, na sve većim izazovima. Stječete novo razumijevanje opasnog, sigurnog, mogućeg… Usput upoznajete sebe, stječete samopouzdanje i postajete si dobar prijatelj, što su sve bitni momenti da biste se upustili na ovakav put i u njemu mogli uživati. Uz samopouzdanje, u ovom je mom iskustvu bilo bitno pouzdanje u život/moj put: Boga, pa je tako pouzdajući se u navigaciju neke više sile i smisla, odabir mojih smjerova bio krajnje intuitivan.
Koji ti je bio najveći biciklistički izazov na putovanju?
Iran. Iako nije zakonom zabranjeno, bicikliranje žena na javnim mjestima u iranskom je društvu suprotno običajnom pravu. Ujedno, društveno je neprihvatljivo i da žena putuje sama. Ili u društvu muške osobe koja joj nije muž, otac ni brat.
Koje je tvoje najvrednije iskustvo s puta?
Na putu sam dobila sve ono po što sam otišla i još puno više. Mogla bih napisati čitavu knjigu o onome što sam naučila. Međutim, najvredniji dio tog iskustva, rekla bih, jest onaj spram mene same.
