Sada kada je sv. Stošija (sv. Stošija sve svece porta via) zaključila Božić, Sveta Tri Kralja i Svetu 22. Obljetnicu međunarodnog priznanja Hrvatske kao suverene i nezavisne Hrvatske mogu nastaviti pisati o značajnim događajima prije 70 godina, značajni za svijet, za državu Hrvatsku, posebno za naš Zadar.
Zadar je Novu, 1944. godinu dočekao porušen najviše na dijelu Poluotoka usporedo s lukom od bedema kod mosta do bedema kod Arsenala, zatim sjeverno, zapadno i južno od zgrade bivše vojarne “Vittorio Veneto” (Pomorska škola, Državni arhiv, Znanstvena knjižica), pa od zgrade hotela Zagreb do Poljane Ivana Pavla Drugog i na prostoru iznad kojega su obično letjeli zrakoplovi od obale na jugu Poluotoka do obale u luci pravcem jug-sjever i obratno, kao i na istoku zgrada suda – skladište kod bedema u luci. Što se tiče luke, ona je bila oštećena i djelomično razorena od mosta do ulaza, ali i dalje je bila upotrebljiva za utovar-istovar manjih brodova, ali i ratnih, jer su se vezivali u samoj luci i na pogodnim mjestima od uvale Bregdetti do Puntamike. Na Poluotoku je bilo malo stanovništva. Predaju civilne vlasti predstavnicima NDH Nijemci su i dalje odgađali s obrazloženjem da iz Zadra još nisu evakuirane sve talijanske postrojbe.
Stalna izviđanja i povremene napade savezničkih zrakoplova, djelomično porušena obala, manjak lučkih radnika za prihvat brodova nisu omeli daljnje uplovljavanje brodova svih vrsta koji su plovili iz Venecije, Trsta, Pule i Rijeke prema jugu. U tu svrhu Nijemci su formirali građevinsku sekciju koja je izvodila radove na vojnim objektima u kojima se iskrcavao dio tereta dovezen brodovima u luci Zadar.
Stožer III. POS-a (Pomorsko obalni sektor) javio je 1. siječnja Stožeru Mornarice da je iz Zadra uteklo 50 talijanskih vojnika. Nakon što je obavještajni časnik proveo ispitivanje, od njih su dobiveni mnogi podaci za dopunu već postojećeg obavještajnog elaborata “Zadar”. Svi su izjavili da se žele boriti protiv Nijemaca, ali samo u Italiji, pa su molili da ih se tamo prebaci.
Žestoki zračni napadi na Zadar deprimirajuće su djelovali na stanovništvo, ali i na privredni život koji je paraliziran, jer su sva poduzeća zatvorena. Zbog toga su još 9. prosinca ukrcana na brod 2 časnika i 80 pripadnika fašističke milicije, a nekoliko dana prije i jedna postrojba jačine 200 ljudi. Zapovjednici postrojbi svoje trupe više ne drže čvrsto u rukama, tako da je njemačko zapovjedništvo moralo izdati zapovijed da ih se premjesti u vojarne. Članovi hrvatske uprave (NDH) u rajonu Zadra, čije je sjedište u Zemuniku, ne vrše svoje dužnosti. Hrvatski su činovnici zbog zračnih napada odbili preuzeti čak i samo konzularne poslove u gradu Zadru. Za stanovništvo nema hrane, a vlasti NDH nisu u stanju je osigurati. Iznenađuje odnos Nijemaca prema saveznicima NDH i Talijanima Republike Salo. Prema njima se odnose s nepovjerenjem, s pozicije jačega, s podcjenjivanjem i kao arbitri, ne priznajući da bi bilo krivice i s njihove strane u razrješavanju, kako su ga nazvali, zadarskog pitanja ali i drugih problema. Mnogi danas preživjeli Zadrani svjedoče da su i Nijemci vršili silovanja i krađe po selima bez obzira na njihovu općepoznatu disciplinu.
Kobna odluka pomoćnika američkog ministarstva rata John MeCloy-a
Tek početkom 1944. svijet je saznao za razmjere nacističkih zločina u koncentracionom logoru u Auschwitzu jer je poljski agent “Wanda” izvijestio London kako se dnevno u plinskim komorama ubija 10.000 ljudi. Poslije novih dojava židovske su organizacije pozvale Saveznike da unište željezničku prugu i krematorije zloglasne “tvornice smrti”. Pomoćnik američkog ministarstva rata John MeCloy odbacio je 26. lipnja 1944. tu spasonosnu ideju, ocijenivši da su bombarderi potrebniji « u odlučujućim operacijama». U Londonu je Churchill mislio drukčije. – Izvuci sve što možeš iz zrakoplovstva pa se pozovi na mene – poručio je ministru Edenu, ali ni od njegova zahtijeva nije bilo ništa ( Churchill je 1953. dobio Nobelovu nagradu za književnost zahvaljujući knjigama u kojima je opisao modernu englesku i svjetsku povijest). Šefovi britanskih i američkih zračnih snaga odbili su bez ozbiljne analize bombarderske napade koji bi barem donekle zaustavili strašan pokolj. Takav zapanjujući razvoj događaja neki danas komentiraju kao jedino moguć, jer je tada najviši prioritet imala invazija na Francusku. Pritom se istiće kako bi bombardiranje izazvalo «kolateralnu štetu», smrt stotina zatočenika, što je čisti cinizam s obzirom na broj nacističkih žrtava. Tragična je spoznaja da do kraja rata više nitko, pa ni Churchill, nije spominjao napad na Auschwitz.
NDH je više puta tražila od Nijemaca da preuzme vlast u gradu. Njihov je odgovor uvijek bio isti: Da bi predstavnici NDH mogli preuzeti vlast, treba prije toga dovesti odgovarajući broj vojnika, odnosno postrojbi i jamčiti za javni red i sigurnost u Zadru. Sve druge kombinacije su jednostavno odbijali, s obrazloženjem da zbog nedolaska hrvatske vojske (NDH) jačaju NOV i četnici. U dokumentima NDH iznose se mišljenja da je na zadarsko područje trebalo odmah uputiti jake snage hrvatske vojske i da tada ne bi bilo problema oko preuzimanja vlasti u Zadru. Ipak ponašanje Nijemaca u postojećoj situaciji, posebno oko preuzimanja vlasti u Zadru, ocjenjuje se po izreci “razdijeli pa vladaj”.
Savezničko zrakoplovstvo nastavilo je djelovati, ali sustavno proširujući sektore zračnih napada od obale prema unutrašnjosti i od Zadra na luke prema sjeverozapadu. Tijekom 6. siječnja lovci-bombarderi napali su zračnu luku Zemunik, ali su pogođene samo barake.
Tvrtka za spašavanje brodova “Tripkovich” iz Trsta izvršila je pregled p/b “Mar Bianco” u zadarskoj luci i zaključila da je spašavanje broda moguće uz angažiranje velikih sredstava. Trenutačna situacija bila je takva da se brod može prevrnuti, što je za luku bila velika opasnost.
U 7.45 sati 22. siječnja pet savezničkih lovaca napalo je parobrod “G-107”, kojemu je tada oštećen parni kotao, a ranjeni su zapovjednik i 7 mornara. Brod “G-107” pokušao je odsukati remorker “Constante”, ali bez uspjeha, pa se zbog opasnosti od napada zrakoplova vezao u obližnjoj luci u Petrčane. U 13.04 sati 12 lovaca-bombardera napalo je “G-107”, koji je pogođen u pramčani i srednji dio broda, zapaljen i potpuno uništen. “G-107” bio je bivši Marconijev brod-laboratorij jahta “Elettra” od 633 brt ( Guglielmo Marconi inženjer i fizičar, jedan od osnivača bežične telegrafije. Marconi je prvi uspio predati radio-signal preko Atlantskog oceana. Godine 1932. upotrijebio je decimetarske radio-valove. Za radove na bežičnoj telegrafiji podijelio je 1909. s Braunom Nobelovu nagradu za fiziku. Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država je u pitanju zasluga za izum radija tj. pripadnosti odgovarajućih patenata ipak presudio u korist Nikole Tesle), koji su Nijemci u Trstu opremili, naoružali topovima od 20 mm i teškim mitraljezima od 15 mm i uvrstili u svoju ratnu mornaricu kao brod za pratnju konvoja. Budući da je “Elettra”, čiji su se ostaci nalazili u uvali između rta Oštri i mjesta Dikla, za Italiju imala veliko značenje, nakon Drugog svjetskog rata sporazumom između talijanske i jugoslavenske vlade “Elettra” je dignuta iz mora i otegljena u Trst radi obnove u spomen-brod Marconija.
Prema savezničkom izvješću od 22. siječnja 23 lovaca-bombardera Kittyhawk, 12 lovaca Thunderbolt i 8 talijanskih lovaca Macchi napali su brodove duž obale od Zadra do Trogira. Bombardirali i potopili brod od 1.500 tona, a drugi oštetili. Bojna upotreba talijanskih lovaca može se karakterizirati kao sasvim normalna stvar. Pored njih, iako ne i na zadarskom području, i talijanski srednji bombarderi “SM-82” sudjelovali su zajedno sa savezničkim u zadatcima na istočnoj jadranskoj obali, odnosno njezinu zaleđu. Ali je zanimljivo napomenuti da u talijanskoj literaturi o bombardiranju Zadra, izdanoj u Italiji, nema komentara o ovoj upotrebi talijanskih zrakoplova. Naime, može se postaviti više pitanja, kao, jesu li se i talijanski zrakoplovi slali da navodno namjerno napadaju Zadar; ako su se slali, jesu li to piloti odbili; ako je to točno, kako da nitko od tih pilota nije izjavio da su dobivali zapovjedi da hotimice napadaju i ruše Zadar; budući da su svi pod istim zapovjedništvom, i leteći skupa u bojnoj formaciji obavljali iste zadatke; je li bilo moguće da saveznički piloti dobivaju zapovijedi da hotimice ruše Zadar, a talijanski ne.
Od jutra do večeri 26. siječnja njemački su zrakoplovi intenzivno izviđali sve zadarske otoke leteći u raznim pravcima preko njih. Njemačko topništvo iz Zadra tuklo je Preko, a njihovi su zrakoplovi pojedinačno bombardirali Kali četiri puta. Tijekom 27. siječnja njemački su zrakoplovi stalno izviđali i bombardirali cijeli prostor od Zadra do Nina, Ražanca i Vinjerca, koji je bio pod kontrolom NOV-a. Ujutro 28. siječnja u Stožer III.POS-a došao je saveznički viši časnik, u obavještajnoj misiji, koji je samo rekao da će svoj zadatak izvršiti tijekom noći i zatim se vratiti u Vis. Po svemu sudeći, Saveznike je najviše zanimalo hoće li se njemačke postrojbe preko zadarske luke prebacivati u Italiju.
Ponovo su 27.siječnja njemački zrakoplovi napali luke u Kalima, Preku i Lukoranu ciljajući ribarske brodove, od kojih su neki potopljeni, a neki oštećeni.
Ponovni napad na luku Zadar
Tijekom 30. siječnja njemački su zrakoplovi više puta prelijetali zadarske otoke obavljajući izviđanje za predstojeću otočnu operaciju. Zbog toga je Stožer III. POS-a odmah uputio radiotelegram Stožeru Mornarice u Visu tražeći da saveznički zrakoplovi napadnu njemačke brodove u zadarskoj luci. Nakon toga, oko 11. 30 sati savezničkih 12 lovaca bombardera “Kittyhawk” uz pratnju 6 lovaca “Spitfire”” napali su zadarsku luku i bacili 7,8 tona bombi. Pogođena je operaciona obala kao i skladište goriva, ranjeno je 6 vojnika, a oštećen je desantno-jurišni čamac. U talijanskoj knjizi “Vennero dal Cielo, str. 81 pogrješno se navodi da je među ciljevima bio “remorker Siebel Ferry”, a radi se o dva potpuno različita broda. Dalje, da se dugo vremena uzdizao oblak dima s Puntamike i da je potjecao iz Dikljanske uvale gdje je “Elettra” (“G-107”) u plamenu definitivno tonula. Međutim, “Elettra” nije mogla tonuti jer je već bila zapaljena, nasukana i prevrnuta na bok, a plamen je potjecao iz pogođenog motornog jedrenjaka. Što se tiče oštećenih pontona, nije se moglo utvrditi o kojim se brodovima radi, mogle su samo biti desantne splavi. Ali u zadarskoj luci bile su dvije teglenice s 40 tona loživa ulja, koje po svemu sudeći, nisu bile oštećene. One su otegljene za Trogir, odakle su trebale produžiti preko Korčule za Boku kotorsku. Istog dana 9 savezničkih lovaca-bombardera napalo je tanker “Verbano” koji je sa sjevera preko Zadra uplovio u Trogir. Tanker je zapaljen, ali nije potpuno potonuo, u njemu je još bilo oko 200 tona loživa ulja.
Neposredno pred (31.siječnja) iskrcavanja Nijemaca na Ugljan III. POS je imao: stožer, dopunsku satniju, Mornarički odred Ražanac, 4 patrolna čamca, 34 pomoćna broda ( motorni jedrenjaci, leuti i motorni čamci) radiocentar, 3 izvidne postaje ( Grpašćak, Bonaster i Sv. Mihovil), 3 pomoćne izvidne postaje ( na o. Silbi, o. Vrgadi i na južnom dijelu o. Kornata), lučku kapetaniju u Žmanu s mrežom lučkih ispostava na ostalim otocima, relejne postaje u Ropotnici (o. Kornat) i na Lavsi brodogradilište i mehaničku radionicu u Salima za popravak brodova, minersko odjeljenje i bolnicu u Salima. Na Dugom otoku bio je još Zadarski odred, koji nije bio u sastavu III. POS-a i otočna satnija na Ugljanu.
Za iskrcavanje na Ugljan Nijemci su u Zadru pripremili dva desantna odreda. Jedan je odred 31. siječnja iskrcao na sjeverni dio otoka Ugljana ojačani bataljun, a drugi ojačanu satniju na južnom dijelu. Nijemci su naišli na slab otpor dijela Otočne čete jer se otok nije mislio braniti. Nakon zauzimanja Preka njemačke su postrojbe pročešljale otoke Ugljan i Pašman.
Ferdinand Perinović
