Pismo Siniši Glavaševiću: PRIČA O GRADU II
U autobusu, muk. Ali nekako svečani. Svatko u nekim svojim ili možda zajedničkim mislima… Vukovar, grad heroja, simbol stradanja, ustrajnosti i pobjede Ljubavi nad Mržnjom, čekao nas je kao netko drag koga odavno poznaješ, u srcu nosiš i voliš, a vidio ga (još) nisi.
Sili što ga razori usprkos, prepoznasmo ga po ušću Vuke u Dunav… No kako je svaki sobom nosio djelić Grada, i Vukovar je opet, začas bio tu!
Drijeman i zatečen, pridiže se Grad; zasja garež, zablistaše čađave fasade, uspraviše se polegli zidovi, podigoše ulegli tavani, zamirisa trulež, korov i ocvala drača… Od praska tišine, samo strast bi jača: mi u njemu ili On u nama, svejedno, ali dok bijasmo zajedno, i Grad je bio.
Stanovnika nema, branitelji svi! Brojni heroji odavno već mrtvi, mnoge još traže i sahranjuju, a živi – rasuti uokolo tek toliko da se negdje u samoći spomene Grad i njegovo ime. Podarivši Hrvatskoj sebe, povukao se naš Vukovar na Novo groblje gdje opet združeni bijahu oni što ga vole! I tu, gdje suza ne pitajuć’ kane, Tebi Siniša upravljam ove misli jer ovaj Tvoj Grad na mržnju otporan, namah oćutim svojim! I Gradom Tvojim postadoh. Zauvijek.
(U spomen na prvi posjet Vukovaru u lipnju 1998.)
Ante Mekinić