Glavni razlog zašto ljudi u Hrvatskoj sami ne traže posao nije parazitizam ili lijenost, nego obeshrabrenost i beznadnost, iskustvo, pa i višegodišnje, samostalnog traženja zaposlenja koje nije donijelo nikakve plodove – slaže se većina stručnjaka koji su komentirali najnoviji podatak iz upravo objavljenog popisa stanovništva iz 2011. godine, prema kojemu čak 450 tisuća stanovnika u Hrvatskoj starijih od 15 godina nema posao, niti ga traži.
Riječ je o skupini ljudi koji statistički ulaze u kategoriju neaktivnih, kojih je te godine bilo ukupno 1,8 milijuna i u kojoj se još nalaze umirovljenici, studenti i učenici.
Ukupno 214.715 ‘neaktivnih’ (od čega 11 tisuća muškaraca) kao razlog što ne traže posao naveli su obveze u kućanstvu, a za oko 230 tisuća, podjednako žena i muškaraca, manjak aktivnosti u traženju zaposlenja nije poznat. Iako su u Državnom zavodu za statistiku pojasnili kako se, zbog različitih metodologija, ti podaci ne mogu uspoređivati s onima današnjim te anketama DSZ-a, znakovito je da su prije samo nekoliko tjedana Eurostatovi podaci pokazali da u Hrvatskoj čak 190 tisuća ljudi starijih od 15 godina ne radi i ne traži zaposlenje te se prema udjelu radno sposobnog stanovništva koje ne traži posao (11,3 posto) nalazimo na neslavnom drugom mjestu u Europskoj uniji.
Jakelić: Vlada mora pomoći dugotrajno nezaposlenima
– U kontekstu općih socijalnih i gospodarskih uvjeta te situaciji visoke nezaposlenosti nazivati te ljude parazitima paušalno je i diskriminirajuće. Postoji više razloga zašto ljudi ne traže posao.
Najviše je obeshrabrenih koji na temelju iskustva već znaju da ga neće naći, dio njih je vjerojatno uzdržavan od nekoga drugog člana obitelji, roditelja ili supruga, dok se jedan dio nalazi u zoni sive ekonomije, što znači da radi, ali nije prijavljen.
Ima i onih koji ne žele raditi za nadnicu koja bi bila daleko ispod troškova koje bi imali, recimo, za prijevoz ili rad subotom i nedjeljom u trgovini – pojašnjava naš istaknuti demograf sa zagrebačkoga Ekonomskog fakulteta prof. dr. Anđelko Akrap. Država bi o njima trebala voditi više računa, smatra on, jer predstavljaju značajnu rezervu radne snage koja bi se u povoljnijim uvjetima potražnje mogla aktivirati na tržištu rada.
– Opasno je nazivati te ljude lijenčinama. Tek manji dio ne traži posao jer ne želi ili misli da mu je bolje živjeti od socijalne pomoći.
Neki su vjerojatno situirani, dio živi u ruralnim sredinama i sam se snalazi na zemlji ili okućnici. Većina ljudi koji ne traže posao je utučena i rezignirana, izgubila je volju za traženjem posla i to treba zabrinuti političke elite – smatra Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata.
Bernard Jakelić, zamjenik glavnog direktora Hrvatske udruge poslodavaca, kaže kako ne treba generalizirati, te da ne bi kao razlog netraženja posla naveo ni isključivo obeshrabrenost, ali ni lijenost.
– Hrvatskoj nedostaju mjere državne politike, prije svega edukacijski i motivacijski programi za ljude koji nemaju, ali i ne traže posao.
Razumljivo, teško je u krizi koja traje već pet godina pronaći mjesto na tržištu rada. No većina zemalja zato je uvela dodatne edukacije i motivacije, a kad vidimo na što se novac u Hrvatskoj troši, pitanje je zašto je izostala pomoć toj kategoriji stanovništva – kaže Jakelić. Dužnost svake vlade je pomoći tim ljudima jer bi nakon dugotrajne nezaposlenosti mogli ovako doći i do mirovine ili ući u sferu socijalne skrbi, što znači, kaže Jakelić, novi trošak za državu.
