Kada sam 2. studenoga 2013. godine na Dušni dan postavljao ploču s popisom stradalih kod prvog savezničkog bombardiranja Zadra u skloništu koje se nalazilo ispred današnje stambene zgrade Strossmayera 12 na Voštarnicu netko je u prolazu dobacio da je Zadar bombardiran samo zato jer je bio talijanski.
Kako to nije prvo mišljenje koje sam čuo u Zadru, već je ono postalo mit kod mnogih starijih Zadrana, da bi razbio ovaj mit, potrebno nešto više reći o promijenjenoj filozofiji ratovanja Saveznika od 14. veljače 1942. Naime, do 1942. osobito Amerikanci su insistirali da se napad na Hitlera vrši na vojne ciljeve a ne na gradove i civile. Na Valentinovo (14. veljače) 1942.godine britansko je Ministarstvo zrakoplovstva odlučilo odustati od preciznog, usmjerenog bombardiranja vojnih ciljeva u Njemačkoj. Nijemci su već 1940. učinili isto, jer je London bombardiran kao da je vojni cilj. Kraljevsko je zrakoplovstvo, RAF, odlučilo bombardirati sve. Svaki uništeni vodovod, električna centrala ili pošta morali su biti udar ratnom naporu neprijatelja. “Odlučeno je da glavni cilj viših operacija sada treba biti usmjeren na moral civilnog stanovništva neprijatelja, posebice radnika u industriji. S ovim ciljem na umu, prilažemo listu područja”, rečeno je u zapovijedi. Britanski su vojni krugovi tako s njemačkim gradovima trebali učiniti ono što se dogodilo Rotterdamu, Varšavi ili Beogradu.
Šef RAF-a od veljače 1942. bio je maršal Artur Harris. Energičan, bezobrazan, samouvjeren i grub, Haris se brinuo za posade i bio frustriran što u prvim godinama rata britansko zrakoplovstvo nije učinilo dovoljno. Prema Conor O’ Nillu,britanskom pilotu koji je bombardirao Zadar (vidi F.P. “Dan kada su sva zvona zvonila” Zadar, 2007.) kojeg sam upoznao na Silvestrovo u luci Dublin 1965.navigacijski instrumenti bombardera bili su slabi, piloti nedovoljno obučeni, bombe su često “rasturale” i promašivale ciljeve. Plovidba u hladnim letjelicama, opasnost od rušenja sa zemlje ili borbama u zraku, stalno podsjećanje na statistiku koja je proživljavanju davala male izglede, pilote je učinila čvršćima i brutalnijima nego prije. Bombardiranje danju bilo je rizično, pa su piloti stradavali. Američki su planeri još bili za dnevne, precizne napade, postavivši se na taj način moralno iznad Britanaca. Artur Harris nije imao dvojbi, pa se strategija promijenila. Noćno bombardiranje umanjivalo je gubitke, a povećavalo one na zemlji. Napadi iz zraka, smatrao je, humaniji su od pomorske blokade. Smrt je bila vidljivija i izravnija, ali nikako ne i okrutnija od polaganog umiranja zbog gladi, kako je to bio slučaj tijekom Prvog svjetskog rata.
Britansko je ratno zrakoplovstvo stoga predložilo koncentraciju napada na obalne gradove. Do njih se lakše i sigurnije plovilo. Plamen zgrada (posebno one starije građe kao u Zadru) koji će se razviti nakon prvog vala napada trebao je usmjeravati val bombardera. Tako je patentiran dvostruki udar kao model uništavanja. Kaos koji se stvarao dok su stanovnici na zemlji pokušavali plamen ugasiti, dok su padale bombe drugog udara, s gledišta lomljenja morala bio je neprocjenjiv. Grad na kojem se novi pristup uništavanju prvo primijenio bio je Lubeck. Krajem ožujka 1942. godine 234 bombardera i nekoliko stotina tona eksploziva uništilo je trećinu ukupne površine baltičkog grada. Spaljena je katedrala iz 1173. Poginulo je 320 ljudi, a 16. 000 ostalo je bez domova. Britanski su gubici bili minimalni. Ratna su se pravila, očito promijenila. Njemačke su se Luftwaffe tada još mogle osvećivati, pa je bombardiran engleski Bath. Bijesan, Hitler je tražio da se u osveti udara na kulturna središta, mjesta gdje će “napadi imati najveći upliv na civilno stanovništvo”. Kako je rat odmicao, njemačke osvete nije bilo.
Zadar je od Prvog svjetskog rata bio središte 94. pokrajine Kraljevine Italije. Preko na otoku Ugljanu bilo je administrativno središte Kraljevine Jugoslavije. Uz Slavonski brod stradao je najviše od naših gradova. Najviše poginulih bilo je u Brodu i Zagrebu. U Zadru je poginulo do tisuću građana, a materijalna razaranja bila su golema. Zadar je prvi put u povijesti napadnut u travnju 1941. Tri zrakoplova Kraljevine Jugoslavije, tijekom uzaludnog mlakog otpora, poletjela su iz Mostara i napala jezgru grada. Izbacili su tek nekoliko bombi, najviše na Jazine. Šteta u vojnom smislu bila je zanemariva, ali se vidjelo da je Zadar iz zraka izložen, da svaki udar bombe u gusto naseljenim, uskim ulicama i visokim zgradama ograđeni prostor koban.
Od Rijeke do Boke kotorske Zadar je bio ne samo političko središte talijanskog koje je Italija okupirala, nego najveće vojno uporište. Kapitulacija Mussolinijeve Italije u rujnu 1943. stratešku je važnost grada samo naglasila.Na žalost, u Zadru nije došlo do promjene, jer se fašističke postrojbe kao sastavni dio divizije “Zara” nisu rasformirale, samo su dotadašnje odore zamijenile onima redovite talijanske vojske i nastavile dotadašnju borbenu djelatnost kao da se ništa nije promijenilo. Glavni im je protivnik bio narodnooslobodilački pokret, odnosno postrojbe NOV-a, i protiv njih su se poduzimale sve moguće mjere. Konzulat NDH u Zadru nije dobio nikakav poseban plan iz Zagreba za slučaj kapitulacije Italije. Ali saznavši od Nijemaca da vjerojatno predstoji kapitulacija Italije, vlasti NDH uputile su jednog generala iz Zagreba u Sinj 2. rujna. Talijanski veleposlanik Luigi Petruci u Zagrebu, zalagao se za to da odnosi između Italije i NDH trebaju biti dobri, premda je on imao stav da su Hrvati kroz povijest bili i ostali talijanski neprijatelji zbog Jadranskog mora.
Dolaskom Nijemaca 10. rujna 1943. u Zadar za talijanskog generala Umberta Spiga u tada prilično složenoj situaciji primaran cilj bio je sačuvati Zadar za Italiju, ali ne pod svaku cijenu, nego bez žrtava i u sporazumu s Nijemcima. Polazeći od tog temeljnog cilja da Zadar treba sačuvati za Italiju, general Spigo odbio je suradnju s narodnooslobodilačkim pokretom, jer se bojao da bi zajedničkom borbom protiv Nijemaca u perspektivi rezultiralo gubitak Zadra za Italiju. S druge strane nije mu ni odgovaralo dolazak u grad postrojbi NDH, jer je poglavnik Ante Pavelić 10. rujna 1943. potpisao državnopravnu izjavu o raskidanju Rimskih ugovora iz 1941. Kako bi grad sačuvao za Italiju Spigo je odlučio ne srušiti otpor Nijemcima, nego ih pustiti u grad i s njima se nagoditi (potpisati ugovor) da vlast i javni poredak ostanu u talijanskim rukama. Ugovor koji je potpisan glasi:
Zadar, 10. rujna 1943.
Ugovor
između talijanskog armijskog korpus i njemačke 114. lovačke divizije
Talijanski XVIII. armijski korpus odmah polaže oružje i to: u području Zadra i u cjelokupnom području korpusa i predaje njemačkom Wehrmagchtu svo oružje, pričuve, zrakoplove, radiopostaje, telefonsku mrežu, brodove itd. Ljudstvo do daljnjeg ostaje u vojarnama i snabdijeva se iz talijanskih magazina. Talijanski časnici zadržavaju, do daljnjeg pištolje, ukoliko to dozvoli Eks. Umberto Spigo. Civilne vlasti će i dalje vršiti svoju službu. Karabinjeri i policija će i dalje vrše službu sigurnosti. Policijski sat utvrđen 21 sat.
general Umberto Spigo s.r. pukovnik Laumann s.r.
bojnik Teissel s.r.
Zadar je katastrofalno bombardiran 1943./44. ,ne zato što je bio talijanski, nego zato što nije poslušao proglas ni maršala Josipa Broza, ni maršala Pietra Badoglia, nego je ostao fašistički i tako postao kolateralna žrtva vjetrova Drugog svjetskog rata.
sastavio: mr. sc. Ferdinand Perinović
