Slika olupine kruzera Costa Concordia, broda čiju je nekadašnju ljepotu nadmašila samo priča o njenom tragičnom nasukavanju, skoro da se stopila s pitomim okolišem otočića Giglio u Toskanskom moru. Putujući trajektom iz Porto Santo Stefano, luke na drugoj strani kanala, već sam izdaleka vidio kolika je zapravo veličina broda i svekolike tehnike okupljene oko njega. Na radilište sam putovao krajem srpnja kako bih preuzeo dužnostvoditelja zdravstvene službe cijeloga projekta. U luci Giglio Porto dočekao me moj razdragani prethodnik dr. Luciano Allegretti, izgrlio me i izljubio kao starog prijatelja, te kratko rekao: -Vidjet ćeš! Popili smooproštajno/dobrodošli cappuccino, izmijenili brojeve telefona i pozdravili se. On kući pjevajući, a ja na posao!
Dolazak u blizinu broda sličio je na približavanje košnici: što sam bio bliže, to sam vidio sve više ljudi u fluorescentnim narančastim, žutim i zelenkastim kombinezonima koji su se poput pčelica kretali po olupini, ljude sa zaštitnim kacigama na glavi, penjače koji su na bočnim stranama nasukane olupine skoro pa visjeli na konopcima poput penjača na stijenama…. Svugdje uokolo olupine raspoređeno je mnoštvo plovila, remorkera i pomoćnih brodova, a najveće su dvije barže - splavi bez vlastitog pogona, ali zato s brojnom moćnom tehnikom i
dizalicama goleme nosivosti, Pioneer pod singapurskom zastavom i Micoperi 30 pod talijanskom. Micoperi 30, ili najčešće samo trenta, postao je moj dom.
Za lijepog vremena čitavo to ogromno radilište ima jednu nestvarnu, pomalo zastrašujuću ljepotu. Kako bilo, kad sam noću obilazio ronilačke postaje, njih desetak, olupina je na mene uvijek ostavljala utisak nečeg sablasnog. Znam da su mnogi došli u napast uzeti neki makar mali suvenir s broda, no znam i da to gotovo nitko nije učinio. Pijetet prema žrtvama i poštovanje prema profesionalnim obvezama učinili su da je Costa Concordia ostala gotovo posve očuvana. Lopovi su jedino, već nekoliko dana po nasukavanju, ukrali zvono broda, što se gotovo pa moglo očekivati. Ne znam zašto, ali imati zvono s potonulog broda oduvijek je bila strast kojoj ronioci nikada nisu mogli odoljeti. Nisu ni ovoga puta.
Vezu između brodova i brodova s kopnom održavaju male, čvrste i brze brodice, poput čamaca za spašavanje, koji istovremeno prevoze do 12 osoba. Njima upravljaju iznimno vješti kormilari, koji po dolasku do nekad vrlo opasnih, uskih i strmih brodskih ljestvi zaustave brodić vožnjom unatrag, a potom osiguraju dobar kontakt brodića s odredišnim brodom vožnjom prema naprijed, potiskujući tako veliki brod. Prelaženje s brodića na ljestve osobito
je opasno i rizično za valovitog mora. Jedna od prvih stvari na koje su me upozorili bila je: - Pazi, ostat ćeš bez noge u sekundi! I bogme, pazio sam! Često se prisjećajući svoga prijatelja, lučkog pilota u Šibeniku Branka Kovačeva, koji mi je pričao o svojim bravurama pri penjanju na brodove od 12 paluba uz drvene ljestve bačene sa strane broda.
Uskoro sam zadužio radno odijelo, pojas za spašavanje s automatskim napuhivanjem, zaštitnu kacigu i cipele,koje čak nisu ni bile tako ružne, premda su dosta teške. Osobnoj zaštiti posvećuje se golema pozornost, a svugdje su nazočni i kontrolori koji će vas bez ustezanja upozoriti na propust. Konzumiranje alkohola je najstrože zabranjeno, a o drogama da i ne govorim.
Radi se puno, 12 sati bez prestanka, a potom slijedi 12 sati odmora, ako su odmor i kvalitetan san uopće mogući na platformi na kojoj se stalno radi, dizalice okreću, vrte bušilice i brusilice, čuje dovikivanje temperamentnih južnjaka na svim dijalektima Italije. No, zato restoran radi 24 sata, a u svako doba dana i noći možete jesti gotovo sve što poželite. Hrana je izvrsna, ukusna i kalorična, a kava prekratka, prava talijanska.
završio! To su bili: Miljenko Skender, upravitelj stroja na brodu Pioneer, ronilac Branimir Kremenić, nadzornik ronjenja Davor Majkić, te glavni liječnik i pisac ovoga teksta, dr. Nadan Petri.
Medicinsko osoblje radi kad god je potrebno i na raspolaganju je 24 sata. Stoga sam jeo kad sam mogao, spavao kad sam mogao i radio kad su me trebali. I tako do kraja! Nije bilo lako, čak ni doslovno! Takozvani jump bag (torba za skakanje na intervenciju) ima 12 kg! U njoj je uredno složeno malo brdo opreme i lijekova koje treba poznavati, točno znati gdje se što nalazi i kako djeluje, kako se otvara i sklapa, kako se čime rukuje, jer kad dođe
do akcije, ne smije biti panike ni zastoja.
Ako zbog hitnog slučaja pozovu s nekog od brodova na radilištu, liječnik stavlja prsluk za spašavanje, zaštitnu kacigu na glavu, torbu na leđa i ide, bez obzira na valove ili kišu. Stoga su mi, osim medicinskog znanja, trebali tjelesna pripremljenost, spretnost, ali i psihička stabilnost.
